Katolik.hr

 Prije nekoliko godina slušao sam jednog starijeg svećenika kako govori o tri svećeničke ili svećenikove ljubavi. Moram priznati da me početak propovijedi zbunio. Obično se o svećeništvu govori obrazlažući tria munera – munus sanctificandi, docendi, regendi (posvetiteljska, učiteljska i pastirska služba). No sadržaj te propovijedi bio je itekako zanimljiv. Taj je proćelav i vjeran svećenik iznio svu dubinu i bogatstvo svog unutarnjeg svećeničkog života. S distance od nekoliko godina od svoga svećeničkog ređenja želio bih u ovoj svećeničkoj (našoj) godini, iznijeti neka svoja razmišljanja na temu tih triju svećenikovih ljubavi. Prije svega koje su to tri ljubavi.

 Ovo pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima i sama sebi često postavim. Naravno da se u mojem životu podrazumijeva da je Isus moj Bog i da želim svoj život usmjeravati snagom Njegovih riječi. Živjeti s Njim. Biti blizu Njemu. To se toliko puta podrazumijeva a u međuvremenu, u životu, a život nije uvijek jednostavan, kao da zaboravim da je moj Bog svemoguć. I svaki put kada se nađem pritisnuta i malaksala ostajem zbunjena, prolazim svoju borbu u srcu a istovremeno nemam osjećaj da sam se udaljila od Gospodina. I dalje sam s Njim. Molim. Čitav Njegovu riječ. Ali opet….kao da se ništa naročito ne događa. Težina ostaje. I onda se sjetim ovih riječi iz evanđelja.  I sve što mi se događa, u čemu se osjećam nemoćna, sve to od mene traži da zastanem usred poslova koje ne stižem obaviti, usred vremena kojeg čini mi se nikada nemam dovoljno, i  baš tada trebam stati i zapitati se «Tko je za mene Isus?» «Vjerujem li mu?» I činim se samoj sebi smiješna, pa znam tko je Isus, pa naravno da mu vjerujem.

Kako sam ovih dana, vise nego inače, zbog ne­opisivih gužvi koristio javni gradski promet često sam u tramvaju imao priliku vidjeti jednog relativ­no mladeg dečka. Naravno da ga među tolikim bro­jem putnika uopće ne bih primijetio, da u njemu nisam vidio nesto neobično. Na jednom ramenu nosi svoj ruksak, o drugom ramenu visi gitara, a u rukama uvijek drži malog bijelog zečića. Svakoga dana isto. On, njegov ruksak, gitara i zeko. Po mo­joj slobodnoj procjeni on je beskućnik. Čini mi se da ništa više osim navedenog nema. U ruksaku je sva prtljaga koju posjeduje, gitara mu je sredstvo da si eventualno zaradi poneku kunu svirajući po nekim javnim trgovima, a zeko je valjda jedini koji se može poistovjetiti s njegovom sudbinom. Ali ne leži tu njegova neobičnost. Fascinirala me, i zato ga spominjem, njegova vedrina. On je uvijek nasmi­jan, s putnicima pokušava uspostaviti komunika­ciju, nikome ne govori o svojoj sudbini, nikada ga nisam čuo da se žali ili od nekoga traži pomoć. Nje­govo me ponašanje asocira na divne riječi one po­znate duhovne šansone, koju poneki pripisuju sv. Franji Asiškom »ja lutam presretan ovom divnom zemljom ii' kiša pada il' sunce sja, ja uvijek dobre sam volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan«. Ovaj mladić veselo kroči stazom života, iako ne vjerujem da ga život »mazi«.