Kod narodnih poslovica ne pita se kako / zašto su nastale ili slično. Za njihovu veliku mudrost i kvalitetu dovoljno je jamstvo da su potekle iz naroda. Kod velikih društvenih mjena ili povijesnih previranja, također se zna koristiti sintagma „dogodio se narod“. Čitav narod se ne može lako obmanuti. Narod nije lakouman. Što narod ispeče pa reče, ostaje. Zašto ovaj uvod? Da bi se pozvao na 'glas' naroda, kada idem pisati o najpoznatijem hrvatskom svećeniku, a taj je – Vlč. Zlatko Sudac. Najveći broj vjernika ali i svih drugih, može okupiti upravo on.
Autor ovoga članka jako simpatizira Zlatka, i želi mu njime dati za pravo, te pregledati neke kritike koje se Zlatku upućuju. Koliko je vremena Vlč. Zlatko s nama, s vjernicima i svim narodom, na ovaj način da cjela zemlja zna za njega? - Kakvih 11 godina, ne puno kasnije od samog njegovog postanka svećenikom. Isto toliko vremena je u narodu i iznimno popularan, mada bi ja još preciznije izrekao, umjesto popularan – obljubljen. Zašto je obljubljen? Zato jer se narod ne može prevariti. Narod odlično proniče tko je pravi, tko je 'srednji', a tko ne valja. Opet se vraćam gornjoj tezi – jednostavno narod nije lakouman, narod istinski zna. Što bi činilo razliku između ovog svećenika i nekih ranije obljubljenih u narodu? Mislim da je to samo, i ništa više od toga - politički trenutak ili interval. Na primjer, iz samog vrha obljubljenih, iz uzmimo zadnjeg kvartala razdoblja bivše Jugoslavije, obljubljeni su prof. Tomislav Ivančić, fra Zvjezdan Linić, te blagopokojni kardinal Kuharić. Ni kod njih se narod nije prevario. Zlatko pak djeluje u mladoj Hrvatskoj državi. Osobno vjerujem da će kod naroda biti obljubljen koliko i spomenuta trojica, to jest da će čitav život kao i oni, tako dobro izžarivati Krista koji ih je svu trojicu sasvim prožeo, a oni mu se otvorili i dali na raspolaganje. To bi bila ta famozna 'tajna' oko Zlatka, koju bezglavi svijet želi po istom tom receptu konzumistički poput paštete otvoriti, konzumirati i okrenuti se slijedećoj atrakciji (ludi) kada ovu na brzinu 'ispuca'. Tu opet dolazimo do te dramatične razdjelnice – nebo i svijet, vjernici i nevjernici, za i protiv Krista. Koji nisu Kristovi ne mogu to lako shvatiti. Jer ova trojica, Zlatko, Tomislav i Zvjezdan, „ne propovijedaju sami sebe, nego Krista, i to raspetoga“. Znači, obljubljenost Zlatka možemo i trebamo prvenstveno pogledati očima vjere. Sve drugo su promašaji ili bar drugotnosti.
Razlike i prigovori
Ne znam koliko se samo stvorilo kolumni, skupova, emisija, kojekakvih intervjua gdje su razni protagonisti bili pitani o njemu. Mnogi su u njima ustvrdili da „on ne propovijeda zapravo ništa posebno“, ili „ništa novo“, a bili su ljudi od 'struke' – kolege svećenici, ili neki koji su mu u nekim fazama bili blizu, ili kojekakvi eksperti tipa psihijatri. Ja bi se tek neznatno složio s takvim njihovim opaskama, ili čak nimalo. Zlatko propovijeda upravo posebne stvari. Mnoge od njih sam prvi puta od njega čuo1, iako sam neke od primjera kasnije našao po knjigama. Međutim, ono što čini bitnu razliku između njega i nekih kolega svećenika koji imaju primjedbe, je to da je on uvjerljiv, a oni to nisu. U narednim redcima izlagat ću isključivo razliku između njega i onih s primjedbama, i koji ga zbog toga uglavnom potvaraju. No neke se usporedbe mogu odnositi i na one prezbitere koji ne rade ili govore protiv Zlatka, no sami u sebi kao svećenici su previše pasivni ili bitno manjkavi u dušebrižničkim dužnostima.
Njegova riječ isijava ono što se ne može izmisliti već ono što se može reći nakon što se isto živi, a ovi drugi se silno naprežu da izlože neki kršćanski ideal do kojega jedva da su zakoračili po koji korak. Naravno da narod to odmah uočava, naročito župljani kod svojih župnika mogu usporediti propovijedanu riječ sa onom življenom. Ne moram posebno ni naglašavati koliko je neuvjerljivo kada svećenici na misama čitaju propovijedi, ili da ih uopće ne moraju ni napisati - umjesto propovijedane nedjeljne homilije čitaju npr. okružno biskupsko pastirsko pismo. Na žalost, ne manjka ni (opasnog) improviziranja koje mu je uporište u nepripremanju.
Evo i jedne Zlatkove riječi za one koji govore da on ne govori „ništa posebno“: „Tijelo i znanost i ratio smo toliko usavršili da dolazi do loma, totalnog loma. I sada kada se javlja glad za duhovnim, dolazi do druge perverzije: da je duhovno sve do čega se primi, i Sai Baba, i Maharishi, i New Age – sve je duhovno, sve je dobro. To je varka sotonina. Živimo u ludnici. Ovaj svijet je lud. Potvrđeni luđaci. Jedini razlog zašto nismo u ludnicama je zato što nas ima previše.“2
I ovo bi bilo zgodno, rijetko čuto, ako i ikad: „na teologiji me nitko nije učio što učiniti kada čovjek ima takve probleme (demonska tlačenja, op.au.). Ne! Nego su me učili da Sotona ne postoji. Da postoji sociološki, psihološki, ali ne k'o osoba. Ali su me zato učili o Kantu, i o Feuerbachu, i o Hegelu, i o Spinozi, i o Marxu. O ovim metodama, o onim metodama..; o životu me nitko nije učio – kako bit' istinski svećenik? Nitko! Zato jer su me učili racionalisti! I neću se sramit' ovo govorit'! Neću! Zato nam je, tako kako je!! Zato su nam crkve prazne! Zato nam mladi odlaze u druge sekte! Jer dođu tu, i nađu racionalizam na oltaru, a ne srce u svećenika! Zato je kako je! Zato ste imali domovinski rat! – kažu, Vukovar je sravnat sa zemljom. Da! Pitajte koliko ih je tisuća abortiranih u tom gradu!? Zlo se vraća zlima (...). I ja sam vidio da ovakav način – kad otvoreno3 dođem pred ljude i govorim 'ma ljudi moji odite, bavite se vradžbinama, magijom, odite ća od Isusa, ali mi nemojte sutra kukat i plakat' – kad ovako otvoreno govorim još se nekoga uhvati, ali kad smo onako mile-lale, pa vam ja tu nešto onako veleučeno i umno pročitam, a ni sam u to ne vjerujem – ništa od toga dragi moji vjernici, ništa od toga...“4
Slijedeće što čini razliku između Zlatka i onih svećenika koji se ne trude dovoljno, je da ako i nisu orginalni u znanju (što je zapravo utopija – tko posjeduje svoje istinsko orginalno znanje o bilo čemu?!) je to, da je Zlatko odličan kompilator – odabere izvrsne stvari o kojima će govoriti, još ih bolje razvrsta i upotrijebi u prikladnom trenutku. Od razne duhovne i homiletske građe odabrao je najkvalitetniju materiju i napravio najbolji 'timing' – što kada kome reći, što znači da inteligentno proniče ambijente i uvjete u kojima se nađe kao i da odlično odčitava znakove vremena, a to je drugi veliki medij pored Božje riječi za čitanje volje Božje.
Naredna razlika u kvaliteti između Zlatka i napose onih zavidnih njegovih kolega, je što je odličan dušebrižnik čovjekoljubac. Ne izdiže se iznad nijednog čovjeka, i svakog prima istinski velikodušno, kako posvećenjem osobi, toliko koliko može i vremenom. Sav se predaje ljudima. Smišlja kako da dopre do ljudi, kako da ih pokazano više voli. Zbog toga pati od svetog izjedanja – kako doprijeti do, kako pomoći čovjeku. Ne čeka da ovce same dođu u tor (npr. župni ured), nego ih traži po klancima i poljima. Nije mu samo bitno da ljudi dođu na Misu, a poslije kud koji mili moji, već se u davanju ljudima nastoji što više i družiti s njima, kretati među njima, biti jedan od njih, ne iznad njih. „Liturgija je izvorište i središnje stjecište kršćanskog života i djelovanja, no pastoralno djelovanje u njoj se ne iscrpljuje. Čini se da ta postavka nije na odgovarajući način prihvaćena u našoj pastoralnoj praksi. Stoga se nakon slavljenja otajstava vjernike uglavnom prepušta njima samima.“5 Kako vidimo i od kada da se sav daje za „što učinite jednom od moje najmanje braće“? Lijepo, – takav je već bio kao srednjoškolac – ljubazan, fin s drugima, kao vojnik i radnik – isto tako obziran prema kolegama i s inicijativom pobožnosti, kao bogoslov sa svima6, zatim s mladima kao kapelan u Novalji, poslije u Betaniji i svugdje sa sve više ljudi, i tako do dana današnjeg. Zato jer je temeljito obraćen i dnevice radi na tome da i zadrži obraćenje, a ne da ga prevari duhovna oholost ili kakva druga gadna duhovna bolest. Zna i koji je odličan put čuvanja malenosti i krotkosti – poslušnost Crkvi koja ga je zaredila. Zato nigdje i nećete naći da se pobunio protiv svog biskupa ili bilo kog biskupa. Ono što se može o tome naći su insinuacije. Smetnje ili trvenja nastaju kada pojedini zavidni svećenici pogrešno informiraju svoje biskupe o nekim 'strašnim' Zlatkovim pogreškama nastojeći ih uvećavati. Naravno da to neće proći. Zašto? Zato jer su i biskupi narod, iz naroda, a opet ponovimo narod nije lakouman. To smetanje može potrajati neko vrijeme, a neko vrijeme mogu biti i godine, ali se istina neće moći nadvladati niti izobličiti. Tim sirotim dušama bilo bi bolje da mole kao što je Elizej u knjizi Kraljeva molio Boga da mu udjeli nešto od duha Ilijina7 prije preuzimanja proročke službe. „Bože one milosti koje si dao Zlatku da dopre do tvoga naroda daj i meni. (Ili koje si dao Zvjezdanu, Tomislavu i sl.)“ ili „Bože podigni još ljudi kao kolega Zlatko, ako hoćeš kažem ti kao prorok Izaija 'evo (i) mene pošalji'!“8
Netko tko kritizira Zlatka kao svećenik g. Adalbert Rebić može biti vrhunski biblijski teolog, i istovremeno može biti patuljak altruizma, manjkavi pastoralac, čija bi prvotna zadaća trebao biti neposredni konkretni čovjek, kako mu dati ljubavi i kako ga naučiti ljubiti. Često je zamašni literarni opus takvih ljudi zapravo bijeg od konkretnih ljudi. „Što teolog može dodati životu, iskustvu, istini, Božjoj riječi, nego račlanjivati i teologizirati?“ 9, ili „Onog trenutka kad imam osobu ispred sebe, rasterećen sam teologije. Doživljavam tu osobu kao stvarnost koja je tu, ispred mene. Pokušavam se suživjeti s tom osobom. Razumjeti je. I onda, iz jedne ljudske, etičke, moralne baze, računajući na teološke zakone, dati odgovor ili pomoći. Ali nipošto ravnajući se apsolutno zakonima teologije. Nego zakonima srca i čovječnosti.“10 „Jer, u konačnici, teolog bi se uvijek morao podsjetiti na onaj credo Ecclesiam, te da je njegovo teologiziranje već po svojoj naravi ograničeno, dok je samo Božja ljubav apsolutna. U protivnom, na širokom polju postmodernog liberalzima teolog lako može postati samo nekakav privatni poduzetnik koji preprodaje svoje doumljivanje, izvan životnog zajedništva Tijela Kristova.“ 11
Lijepo kaže Zlatko slično ovome vjernicima „Oplakujte djecu svoju koju ne učite ljubavi. Hoćete da vaša djeca nauče sve moguće životne vještine i umijeća, a niste ih naučili prvu i najveću zapovijed, zapovijed ljubavi. Što se sve danas ne propagira važnim..? Što je sve danas na prvom mjestu života..? Moramo naučiti djecu kako raditi na Internetu, i na kompjuterima, a ne znaju zapovijedi ljubavi Božje.. (...); znajte da ta ista djeca koju niste naučili ljubiti Boga u svome bližnjemu, ni vas neće ljubiti. Neće. I zato eutanazija, i zato genetski inženjering, i zato abortusi, i zato zakoni koji ruše najosnovnije dostojanstvo čovjeka i Boga u njemu.“12 Cijelo vrijeme se koplja lome na ljubavi. Čini se da Zlatko od svećenika najviše ljubi a narod to nadnaravnim osjećajem vjere negdje odčitava. Možda mu samo 'parira' negdje fra Zvjezdan Linić. Naravno da ovo govorim kao jedan iz istog tog naroda, pa valjda i ja imam nešto tog nadnaravnog osjećaja vjere. A čak, ako sam i subjektivan u svemu ovome, neka.., jer zaista se bezrazložno i autopogubno naružismo, ogovarasmo, oklevetasmo i ne znam šta sve ne ,tog istog jadnog Zlatka. Zato neka i ovakvog slova o njemu. A zašto smo mu radili i radimo i dalje te stvari? „Bez ikakvog razloga njegovi dojučerašnji susjedi počeli su ga optuživati, proganjati i mrziti (jednog svećenika). Zašto? Krenuo je za Isusom. Mnogi ljudi nemaju hrabrosti krenuti na taj put i kad netko krene, osjete kao da ih taj izdaje, te se odvaja od njih. Ljudi jednostavno ne podnose bolje od sebe, pa ih na sve moguće načine žele prisiliti da se vrate na svoje stare putove i da ponovno budu jednaki njima.“13
Hrabrost i predanje
Koliko ja mislim da je važno uočiti između ostalog u ovim slovima, a to je slijedeća stvar koja čini razliku između Zlatka i nekih njegovih kolega ogovarača. Razlika je u hrabrosti. Zlatko je enormno hrabar, a ogovarači nisu možda ni svjesni da se za kukavičluk može i vječnost promašiti.14 Zlatko hrabro naviješta riječ Božju i primjerom pokazuje. Usudi se i ukoriti, a ne samo gladiti uho. I plakati s čovjekom ako treba i radovati se s njime. Biti istinski kršćanski radikalan. Naravno da to nije novost u kršćanstvo već nažalost radije rijetkost. Evo par riječi sa Zlatkovog seminara o takovim ljudima:
„Kad jedanput shvatiš i odvežeš se od tih zalijepljenosti i obzira što će tko misliti o tebi, tada ćeš postati neustrašivo slobodan i čovjek. Shvatit ćeš da si ništa, a da je jedino Bog onaj koji jest. Tada ćeš biti slobodan i neustrašiv. Slobodan od svojih želja, ambicija, pohlepa, požuda, ne znam čega... Takvi ljudi plaše. Takve ljude treba maknuti. Takvi ljudi otvaraju oči i tjeraju na promjenu. Takvi ljudi su proroci. Smetaju u današnje vrijeme. Takve se ljude ubija, zatvara, izolira, začepi im se usta, jer se ničega ne boje. Takvi ljudi tjeraju na promjenu, a promjena je bolna, jer svi želimo spavati. Dolaze ljudi k meni s raznim problemima. Mislite da dolaze na izliječenje? Izliječenje je bolno. Dolaze po olakšanje. Dolaze da im obrišem suzicu s oka, da se pomolim, da ih utješim, da ih pustim spavati. Kada bi otvorili oči i shvatili svoju bijedu, probudili bi se, a onda bi konačno shvatili da je vrijeme da nešto promijene. Promijena je bolna. Ljudi se ne žele mijenjati. Žele da im se promijeni suprug, supruga, svećenik, župnik, ne znam tko, šef na poslu, ali oni ne. To je kao da dođete liječniku s poviješću bolesti, a liječnik vam kaže: 'evo što ću učiniti, propisati ću ovaj lijek za vašeg susjeda?“.15
Slično ovome gore:
„Rekao mi je jednom jedan svećenik: 'Ja imam 50 godina svećeništva, slušao sam te i moram ti reći nekoliko savjeta – mudro – ne bi smio tako jasno govoriti, jer će te to koštati glave'. Mislim se poslije toga: 'Da li mi je rekao mudri savjet? Da li čovjek koji osjeća potrebu da govori Boga, ukazuje na zablude i u Crkvi, koji osjeća potrebu za tim, da li može posustati makar ga to koštalo glave? Teško, jer je taj poriv puno jači od vlastitog života. Zato ljudi i ne prolaze dobro po ljudskom gledanju, ali po Božjem ispune svoju mjeru. Oni plaše, postavljaju pitanje u onome što se godinama držalo ispravnim, tjeraju na promjenu...'“16
| < « | » > |
|---|