printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola

UVOD

1. Raznim pitanjima homoseksualnosti u posljednje su se vrijeme višekratno pozabavili sveti otac Ivan Pavao II. i nadležni dikasteriji Svete Stolice.(1) Naime, radi se o uznemirujućoj moralnoj i društvenoj pojavi, čak i u zemljama u kojima s gledišta pravnog uređenja ona još nije značajna. No ipak, ona sve više zabrinjava u zemljama koje su već zakonski priznale ili namjeravaju udijeliti zakonsko priznanje zajednicama osoba istoga spola, što u nekim slučajevima uključuje i mogućnost usvajanja djece. Ova Promišljanja ne sadrže nove doktrinarne elemente, nego im je namjera podsjetiti na bitne točke o navedenom problemu i podastrijeti neka razumska obrazloženja, korisna biskupima za sastavljanje posebnih intervenata, već prema posebnim prilikama u raznim dijelovima svijeta, a kojima je cilj štititi i promicati dostojanstvo braka, temelja obitelji ter čvrstoću društva, kojem je ta ustanova konstitutivni dio. Promišljanjima je također cilj osvijetliti djelovanje katoličkih političara, kojima se pružaju smjernice sukladne s kršćanskom savješću kada se nađu pred nacrtima zakona koji se tiču ovog problema.(2) Budući da se radi o materiji koja se tiče naravnoga moralnog zakona, obrazlaganje koje slijedi nudi se ne samo vjernicima, nego i svima onima koji su zauzeti u promicanju i obrani općeg dobra društva.

I. NARAV BRAKA I NJEGOVA NEODRECIVA OBILJEŽJA

2. Učenje Crkve o braku i o komplementarnosti spolova iznova iznosi istinu utvrđenu ispravnim razumom, koju kao takvu priznaju sve velike svjetske kulture. Brak nije bilo kakvo sjedinjenje ljudskih osoba. Njega je Stvoritelj utemeljio s njegovom naravi, bitnim svojstvima i svrhom.(3) Nikakva ideologija ne može iz ljudskog duha izbrisati sigurnost po kojoj brak postoji samo među dvjema osobama različita spola, koje njima vlastitim i isključivim uzajamnim osobnim darivanjem teže zajedništvu svojih osoba. Na taj se način međusobno usavršuju za suradnju s Bogom u rađanju i odgajanju novih života.

3. Naravnu istinu o braku potvrdila je i Objava sadržana u biblijskom pripovijedanju o stvaranju, što je izraz i izvorne ljudske mudrosti u kojoj se ćuti glas same naravi. Tri su osnovne činjenice stvarateljskog nacrta o braku, o kojima govori Knjiga postanka.

Ponajprije čovjek, slika Božja, stvoren je kao “muško i žensko” (Post 1,27). Muškarac i žena su jednaki ukoliko su osobe, a kao muško i žensko komplementarni. Spolnost s jedne strane pripada biološkom području, a s druge u ljudskom stvorenju biva uzdignuta na jednu novu, osobnu razinu, gdje se tijelo i duh sjedinjuju.

Nadalje, Stvoritelj je brak ustanovio kao oblik života u kojem se ostvaruje ono zajedništvo osoba koje uključuje i prakticiranje spolne sposobnosti. “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24).

Naposljetku, Bog je htio sjedinjenju muškarca i žene darovati osobito udioništvo u svom stvarateljskom djelu. Stoga je On muškarca i ženu blagoslovio riječima: “Plodite se i množite” (Post 1,28). U Stvoriteljevu nacrtu, dakle, komplementarnost spolova i plodnost pripadaju samoj naravi ustanove braka.

Osim toga, bračno sjedinjenje između muškarca i žene Krist je uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Crkva uči da je kršćanska ženidba djelotvoran znak saveza Krista i Crkve (usp. Ef’5,32). Ovo kršćansko značenje braka nipošto ne umanjuje duboko ljudsku vrijednost bračnog sjedinjenja između muškarca i žene, nego ga potvrđuje i osnažuje (usp. Mt 19,3-12; Mk 10,6-9).

4. Nema nikakve osnove za izjednačavanje ili utvrđivanje čak ni dalekih sličnosti između zajednica osoba istoga spola i Božje zamisli o braku i obitelji. Brak je svet, dok su homoseksualni odnosi protivni naravnomu moralnomu zakonu. Naime, homoseksualni čini “spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni”.(4)

U Svetom pismu homoseksualni su odnosi “osuđeni kao teško izopačenje… (usp. Rim 1,24-27; 1 Kor 6,10; 1 Tim 1,10). Ovaj sud Pisma ne dopušta zaključak da su svi koji trpe od te anomalije za to osobno odgovorni, nego tvrdi da su homoseksualni čini intrinsečno (u sebi) neuredni”.(5) Isti se moralni sud nalazi i kod mnogih crkvenih pisaca prvih stoljeća (6) i jednodušno je prihvaćen u katoličkoj Predaji.

Uza sve to, prema naučavanju Crkve, muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima “treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije”. Uostalom, takve su osobe, kao i drugi kršćani, pozvane da žive čistoću.(8) No, homoseksualna je sklonost “objektivno neuredna”(9) i homoseksualni su čini “teški grijesi protiv čistoće”.(10)

II. STAVOVI O PROBLEMU ZAJEDNICA OSOBA ISTOGA SPOLA

5. Suočene s pojavom zajednica osoba istoga spola, koje stvarno postoje, civilne vlasti zauzimaju različite stavove: ponekad se ograničavaju na toleriranje te pojave; ponekad promiču zakonsko priznanje takvih zajednica uz izgovor da se, s obzirom na neka prava, izbjegne diskriminacija onih koji žive s osobom istog spola; u nekim slučajevima čak favoriziraju zakonsku jednakost zajednica osoba istoga spola s brakom u pravom smislu riječi, ne isključujući ni priznanje pravne sposobnosti za posvajanje djece.

U slučajevima kad država provodi politiku stvarne tolerancije, koja ne uključuje postojanje zakona koji bi izričito davao zakonsko priznanje takvim oblicima života, valja dobro razlučiti različite vidove problema. Moralna savjest zahtijeva da se u svakoj prilici bude svjedokom cjelovite moralne istine, kojoj se protive bilo odobravanje homoseksualnih odnosa, bilo nepravedna diskriminacija prema homoseksualnim osobama. Stoga su korisni diskretni i razboriti zahvati čiji bi sadržaj mogao biti primjerice sljedeći: raskrinkati instrumentalnu ili ideološku upotrebu te tolerancije kojoj se može pribjeći; jasno ustvrditi nemoralni karakter te vrste zajednice; upozoriti državu na nužnost da pojavu zadrži u granicama koje ne dovode u opasnost javni moral i, poglavito, da se mlade naraštaje ne izlaže iskrivljenu poimanju spolnosti i braka koje bi ih lišilo nužne obrane i uz to bi doprinijelo širenju same te pojave. One, koji polazeći od ove tolerancije žele proslijediti prema ozakonjenju posebnih prava za homoseksualne osobe koje žive zajedno, treba podsjetiti da je toleriranje zla nešto posve različito od odobravanja ili od legaliziranja zla.

Zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola ili njihovu zakonskom izjednačavanju s brakom uz pristup pravima koja su vlastita braku, dužnost je suprotstaviti se jasno i odlučno. Mora se uzdržati od svakog oblika formalne suradnje u promulgiranju ili primjeni tako teško nepravednih zakona kao i, koliko je moguće, od materijalne suradnje na planu primjene. U toj materiji svatko se može pozvati na pravo prigovora savjesti.

III. RAZUMSKI ARGUMENTI PROTIV ZAKONSKOG PRIZNANJA ZAJEDNICA OSOBA ISTOGA SPOLA

6. Da bi se razumjelo zašto je nužno usprotiviti se prijedlozima kojima je cilj legalizacija zajednica osoba istoga spola, potrebna su neka specifično etička promišljanja, a koja su različitog reda.

Promišljanja ispravno-razumskoga reda

Zadaća je civilnog zakona zacijelo ograničenijeg opsega od zadaće moralnog zakona,(11) ali civilni zakon ne može proturječiti ispravnom razumu, a da ne izgubi snagu obveze savjesti.(12) Svaki zakon što ga donesu ljudi ima snagu zakona utoliko ukoliko je u skladu s naravnim moralnim zakonom, koji ispravan razum prepoznaje, ter ukoliko osobito poštuje neotuđiva prava svake osobe.(13) Zakoni skloni zajednicama osoba istoga spola protivni su ispravnom razumu jer zajednici dviju osoba istoga spola daju pravne sigurnosti slične onima koje uživa ustanova braka. Razmišljajući o vrjednotama u igri, država ne bi mogla ozakoniti te zajednice, a da ne iznevjeri dužnost promicanja i zaštite ustanove braka koja je bitna za opće dobro.

Ovdje se može postaviti pitanje kako može biti protiv općeg dobra zakon koji ne nameće nikakvo posebno ponašanje, nego se ograničava na to da ozakoni činjeničnu stvarnost koja naizgled nikome ne nanosi nepravdu. S tim u svezi valja prije svega razmisliti o postojećoj razlici između homoseksualnog ponašanja kao privatne pojave i istog ponašanja kao društvenog odnosa zakonski predviđenog i odobrenog, do mjere da postaje jedna od ustanova pravnog poretka. Druga pojava nije samo teža, nego poprima mnogo širi i dublji domet i na koncu bi dovela do promjena cjelokupne društvene organizacije, koje bi bile protivne općem dobru. Civilni su zakoni strukturirajući principi čovjekova života u okviru društva, prema dobru i prema zlu. Oni “vrše jako važnu i ponekad odlučujuću ulogu u promicanju mentaliteta i običaja”.(14) Oblici života i u njima izraženi modeli ne samo da na vani uobličavaju društveni život, nego teže u novim naraštajima promijeniti shvaćanje i vrjednovanje ponašanja. Ozakonjenje zajednica osoba istoga spola bilo bi stoga uzrokom pomućenju percepcije nekih temeljnih moralnih vrjednota ter obezvrjeđivanju bračne ustanove.

Promišljanja biološkog i antropološkog reda

7. U zajednici osoba istoga spola potpuno su isključeni biološki i antropološki elementi braka i obitelji, na kojima bi se moglo razumno temeljiti zakonsko priznanje takvih zajednica. One nisu u stanju primjereno osigurati rađanje i produžetak ljudske vrste. Eventualno pribjegavanje sredstvima, koja su im na raspolaganje stavila nedavna otkrića na području umjetne oplodnje, osim što uključuju teške nedostatke poštivanja ljudskog dostojanstva,(15) uopće ne bi promijenilo tu neprikladnost.

U zajednicama osoba istoga spola također je posve odsutna supružnička dimenzija koja predstavlja ljudski i uređeni oblik spolnih odnosa. Oni su, naime, ljudski kad i ukoliko izražavaju i promiču uzajamnu pomoć spolova u braku ter ostaju otvoreni prenošenju života.

Kao što iskustvo pokazuje, odsutnost spolne bipolarnosti stvara zapreke normalnom razvoju djece koju se eventualno uključi u te zajednice. Njima nedostaje iskustvo majčinstva ili očinstva. Uključiti djecu u zajednice osoba istoga spola putem posvojenja znači zapravo činiti nasilje nad tom djecom u smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti da bi ih se uključilo u okružje koje ne pogoduje njihovu punom ljudskom razvoju. Takva bi praksa zasigurno bila teško nemoralna i u otvorenom proturječju s načelom što ga je priznala i Međunarodna konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, prema kojoj je najviši interes koji u svakom slučaju treba očuvati upravo interes djeteta, najslabije i najranjivije strane.

Promišljanja društvenog reda

8. Svoj opstanak društvo duguje obitelji zasnovanoj na braku. Neizbježna posljedica zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola jest redefiniranje braka, koji time postaje ustanova koja, u svojoj zakonski priznatoj biti, gubi bitno uporište s obzirom na čimbenike vezane uz heteroseksualnost, kao primjerice prokreativnu i edukativnu zadaću. Ako bi se s pravnoga gledišta brak između dviju osoba različita spola shvaćao kao jedan od mogućih brakova, pojam braka bi doživio korjenitu promjenu, s golemom štetom za opće dobro. Stavljajući zajednicu osoba istoga spola na pravnu razinu sličnu onoj na kojoj je brak ili obitelj, država djeluje samovoljno i zapada u proturječje s vlastitim dužnostima.

U prilog ozakonjenju zajednica osoba istoga spola ne može se pozivati princip poštivanja i nediskriminacije bilo koje osobe. Razlikovanje osoba, odnosno uskraćivanje društvenog priznanja ili blagodati uistinu su neprihvatljivi samo ako se protive pravednosti.(16) Uskraćivanje društvenoga i pravnog statusa braka oblicima života koji niti jesu niti mogu biti bračni ne protivi se pravednosti, nego, naprotiv, pravednost to uskraćivanje zahtijeva.

Ne može se razborito pozivati ni na princip pravične osobne samostalnosti. Jedno je da pojedini građani mogu slobodno obavljati djelatnosti koje ih zanimaju i da te djelatnosti općenito ulaze u opća građanska prava na slobodu, a posve je drugo da djelovanja koja ne predstavljaju značajan i pozitivan doprinos za razvoj osobe i društva mogu od države dobiti posebno i valjano zakonsko priznanje. Zajednice osoba istoga spola čak ni približno ne vrše uloge za koje brak i obitelj zaslužuju posebno i pravo priznanje. Naprotiv, postoje valjani razlozi za tvrdnju kako su takve zajednice štetne za ispravan razvoj ljudskog društva, poglavito ako bi se povećao njihov stvaran utjecaj na društveno tkivo.

Promišljanja pravnog reda

9. Budući da su bračni parovi jamci slijeda naraštaja pa su, dakle, od iznimnoga javnog interesa, civilno im pravo udjeljuje institucionalno priznanje. Zajednice osoba istoga spola, naprotiv, ne zavrjeđuju posebnu pozornost pravnog poretka jer ne obnašaju naprijed rečenu ulogu za opće dobro.

Krivo je obrazloženje po kojem bi bilo nužno zakonsko priznanje zajednica osoba istoga spola kako bi se izbjeglo da homoseksualci koji žive zajedno, zbog jednostavne činjenice njihova suživota, izgube stvarno priznanje općih prava što ih imaju kao osobe i kao građani. Zapravo, oni – kao i svi građani polazeći od svoje privatne samostalnosti – uvijek mogu pribjeći općem pravu za zaštitu pravnih stanja od uzajamnog interesa. Naprotiv, teška je nepravda žrtvovanje općeg dobra i pravičnog prava obitelji u svrhu postizanja dobara koja mogu i moraju biti zajamčena na načine neškodljive za veći dio društvenog bića.(17)

IV. PONAŠANJA POLITIČARA KATOLIKA PREMA ZAKONIMA SKLONIMA ZAJEDNICAMA OSOBA ISTOGA SPOLA

10. Ako su svi vjernici dužni suprotstaviti se zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola, to su osobito dužni katolički političari na temelju njima vlastite odgovornosti. Pred nacrtima zakona koji su skloni zajednicama osoba istoga spola moraju voditi računa o sljedećim etičkim naznakama.

U slučaju kad se zakonodavnoj skupštini po prvi put predlaže nacrt zakona sklona zakonskom priznanju zajednica osoba istoga spola, katolički parlamentarne ima moralnu obvezu jasno i javno izraziti svoje neslaganje i glasovati protiv nacrta zakona. Dati svoj glas za zakonski tekst tako štetan po opće dobro društva težak je nemoralan čin.

U slučaju kad se katolički parlamentarac nađe pred zakonom sklonim zajednicama osoba istoga spola koji je već na snazi, on mu se mora na njemu moguće načine usprotiviti i svoje protivljenje obznaniti: radi se o dužnom činu svjedočenja istine. Ako zakon te vrste ne bi bilo moguće posve dokinuti, pozivajući se na upute izražene u enciklici Evangelium vitae, “mogao bi dozvoljeno ponuditi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona ter da smanji negativne učinke na razini kulture i javne moralnosti”, pod uvjetom da je “jasno i svima poznato” njegovo “osobno posvemašnje protivljenje” takvim zakonima ter da se izbjegne opasnost sablazni.(18) To ne znači da bi se u toj materiji jedan restriktivniji zakon moglo smatrati pravednim ili barem prihvatljivim zakonom; naprotiv, više se radi o legitimnom i dužnom pokušaju da se dođe do barem djelomičnog ukidanja nepravedna zakona kad u datom trenutku potpuno dokidanje nije moguće.

ZAKLJUČAK

11. Crkva naučava da poštovanje prema homoseksualnim osobama ni na koji način ne može uključivati odobrenje homoseksualnog ponašanja ili zakonsko priznanje zajednica osoba istoga spola. Opće dobro zahtijeva da zakoni priznaju, promiču i štite bračnu zajednicu kao temelj obitelji, osnovne stanice društva. Zakonski priznati zajednice osoba istoga spola ili ih izjednačiti s brakom značilo bi ne samo odobriti nastrano ponašanje, s posljedicom da ga se učini uzorom u sadašnjem društvu, nego i zamračiti temeljne vrijednosti koje su zajednička baština čovječanstva. Takve vrijednosti Crkva ne može ne braniti poradi dobra ljudi i čitavog društva.

Vrhovni Prvosvećenik Ivan Pavao II, na audijenciji udijeljenoj niže potpisanom kardinalu prefektu 28. ožujka 2003., odobrio je ova Promišljanja, prihvaćena na redovnoj sjednici ove Kongregacije, i naložio je da se objave.

U Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere,

3. lipnja 2003., na spomendan svetih mučenika Karla Lwange i drugova.

+ Joseph kard. Ratzinger

prefekt

+ Angelo Amato, S D B

Naslovni nadbiskup Sile

tajnik


Bilješke:

(1) Usp. Ivan Pavao II., Nagovor prigodom molitve Anđeoskog pozdravljenja, 20. veljače 1994. i 19. lipnja 1994.; Govor sudionicima plenarne skupštine Papinskog vijeća za obitelj, 24. ožujka 1999.; Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357-2359; 2396; KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Deklaracija Persona humana = Ljudska osoba, 29. prosinca 1975., br. 8; Poslanica o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, 1. listopada 1986.; Neka razmišljanja o Odgovoru na prijedloge zakona o nediskriminaciji homoseksualnih osoba, 24. srpnja 1992.; PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Poslanica predsjednicima europskih biskupskih konferencija o rezoluciji Europskog parlamenta o homoseksualnim parovima, 25. ožujka 1994.; Obitelj, brak i “faktične zajednice”, 26. srpnja 2000., br. 23.

(2) Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, 24. studenog 2002., br. 4.

(3) Usp. DRUGI VATIKANSKI SABOR, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes = Radost i nada, br. 48.

(4) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357.

(5) KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Deklaracija Persona humana, 29. prosinca 1975., br. 8.

(6) Usp. primjerice SV. POLIKARP, Poslanica Filipljanima, V, 3; SV. JUSTIN, Prva apologija, 27,1-4; ATENAGORA, Molba za kršćane, 34.

(7) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2358; usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Poslanica o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, 1. listopada 1986., br. 10.

(8) Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2359; KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Poslanica o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, 1. listopada 1986., br. 12.

(9) Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357.

(10) Isto, br. 2396.

(11) Usp. IVAN PAVAO II., Evangelium vitae = Evanđelje života: enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, 25. ožujka 1995., br. 71.

(12) Usp. isto, br. 72.

(13) Usp. SV. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, I-II, q. 95, a. 2.

(14) Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Evangelium vitae, 25. ožujka 1995., br. 90.

(15) Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Donum vitae =- Dar života: naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja, 22. veljače 1987., II. A. 1-3.

(16) Usp. SV. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, II-II, q. 63, a. 1, c.

(17) Osim toga, ne treba zaboraviti uvijek prisutnu “opasnost da bi neko zakonodavstvo, koje bi od homoseksualnosti tvorilo osnovu za stjecanje prava, neku osobu s homoseksualnom sklonošću zapravo moglo poticati da se proglasi homoseksualcem ili čak da traži partnera u svrhu iskorištavanja zakonskih odredaba” (KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Neka razmišljanja o Odgovoru na prijedlog zakona o nediskriminaciji homoseksualnih osoba, 24. srpnja 1992., br. 14)

(18) IVAN PAVAO II., Enciklika Evangelium vitae, 25. ožujka 1995., br. 73.

(Prijevod preuzet iz Verbumovog izdanja, Split, 2003.)