printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

29. nedjelja kroz god. (B); misijska nedjelja

U prvom čitanju slušali smo odlomak iz Knjige proroka Izaije. Često puta prva čitanja nedjeljom budu upravo iz proročkih knjiga, i vjerujem da mnogima od vas imena proroka i osoba koja se u njima spominju, stil kojima su ti odlomci pisani, zvuče vrlo strano i nerazumljivo, kao da pripadaju nekom drugom vremenu, u neki kontekst koji je potpuno različit od našeg, pa nam stoga i dolazi pitanje: da li one običnom puku mogu išta značiti, kada ih se naprosto pročita? Pokušat ćemo stoga taj problem malo pojasniti. Koje značenje i poruku zapravo ima ovaj odlomak koji smo čuli? U njemu nalazimo proročanstvo o Božjem poslaniku koji će trpjeti za grijehe ljudi: ,,Opravdat će mnoge i njihovu krivicu na sebe uzeti’’. Ovo je proroštvo koje se ispunilo na Isusu. A što je to, zapravo, proroštvo? Proroštvo je čudo. Kakvo čudo? Intelektualnog reda. Kršćanstvo je od Boga objavljeno, i Isus je Božji poslanik, zato što su na njemu ispunjena proroštva. Ni za jednog drugog osnivača religija ne može se uzeti da je bio prorečen – jedino za Isusa, o čijem su rođenju, životu, djelovanju, i svršetku gotovo do u detalje prorekli starozavjetni proroci više stoljeća unaprijed.

Izaija govori o sluzi patniku, Božjem poslaniku koji će trpjeti za ljudske grijehe kako bi ih otkupio. To je tema koja se provlači i kroz Poslanicu Hebrejima: ,,Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima’’, kao i kroz evanđelje: ,,Sin čovječju nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge’’. Tema otkupljenja povezana je najuže sa služenjem. Možemo primijetiti da taj pojam može biti protumačen u više različitih značenja. Služiti se može na različite načine, u različitom smislu, i pokušajmo ovdje malo pojasniti na koji oblik služenja Isus točno misli. Čuli smo da dvojica učenika, Jakov i Ivan, traže od Isusa: ,,da u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva’’. Mogli bismo kolokvijalno reći, da oni traže da im Isus nešto učini ‘preko veze’, žele ga nagovoriti da dobiju određenu privilegiju mimo ostalih, po različitim, puno povoljnijim uvjetima nego drugi . Isus im na to odgovara: ,,sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno’’. Drugim riječima: ne mogu vam dati nikakve privilegije, morate ići istim putem kao i svi drugi. Koji je to put? Potrebno je piti ,,čašu koju ja pijem’’ i biti kršten ,,krstom kojim se ja krstim’’. To znači – morate postati dionici moje muke. Na koji način? Isus je razapet i umro na križu, kao što znamo; trebaju li identičnu sudbinu proći i učenici? Neki će doista podnijeti pravo mučeništvo za Krista, i zato je Crkva od samih početaka štovala mučenike, te je ove riječi koje smo upravo spomenuli – biti kršten ,,krstom kojim se ja krstim’’, tumačila u smislu krštenja krvlju, gdje bi oni koji još nisu bili kršteni na redovan način, vodom, postigli plodove tog krštenja zbog mučeništva. No ipak ne događa se uvijek da kršćanin podnese fizičko mučeništvo za Krista, stoga ove riječi imaju prije svega jedno drugo značenje: morate postati dionici moje muke na duhovan način, tako da po vjeri i sakramentima primite plod moje muke – posvetnu milost, koja vas jedina može učiniti da sjedite meni zdesna ili slijeva. Kažemo, po vjeri i sakramentima – po sakramentima zato jer je Krist upravo njih ustanovio kao znakove i sredstva po kojima će postati djelotvorne zasluge njegove muke i smrti. Tako sv. Pavao govori: ,,Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života’’ (Rim 6, 4), a sv. Toma Akvinski tumači da u sakramentu pokore ili ispovijedi postaje djelotvornom Kristova muka. Isto tako, Kristova žrtva na križa obnavlja se i u sakramentu euharistije, gdje se isti Krist, veliki svećenik, ponovno prikazuje Ocu nebeskom za naše grijehe, ali ne više na krvni, nego na nekrvni, mistični i sakramentalni način.

Odatle dolazimo do jasnog odgovora, na što Isus prvenstveno misli kad govori o potrebi služenja svim ljudima. To se prvenstveno odnosi na duhovni, nadnaravni smisao, na vječno spasenje ljudskih duša. Veliku važnost ima i ono vremenito, tjelesno i materijalno služenje bližnjem u potrebi, i zato Isus na drugome mjestu govori: ,,ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni… što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni iniste!’’(Mt 25, 35-36. 40), a bl. Majka Terezija isto tako, ima znamenitu izreku da se ne može propovijedati evanđelje gladnom čovjeku. Takav oblik služenja ipak nipošto ne relativizira ili stavlja u isti ili neki sporedni rang ono duhovno služenje, služenje koje ima svrhu privođenje ljudskih duša istini katoličke vjere i sakramentima Crkve; naprotiv, ono mu je preduvjet i neizostavan uvjet. Danas obilježavamo misijsku nedjelju što je na zgodan način povezano sa cjelokupnom tematikom o kojoj smo govorili. Također, nalazimo se na početku godine vjere koju je Sveti Otac otvorio prije devet dana, a čiji je cilj pojačani doprinos novoj evangelizaciji, ili reevangelizaciji čitavog svijeta, a naročito onih područja zapadnog svijeta koja su pogođena krizom vjerskog života. Posvješćujemo si ono ključno misijsko poslanje, koje je Gospodin izrekao prije negoli će uzaći na nebo: ,,Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!’’ (Mt 28, 19-20). Zaključimo stoga sve što je rečeno, i pobudimo svoju revnost za istinskim služenjem Gospodinu, ovim riječima velikog crkvenog naučitelja sv. Ivana Zlatoustog: ,,Revnost za dušama tako je velika zasluga pred Bogom, da je neusporediva čak i s onime, kada bi netko razdao sva dobra siromašnima, ili proveo čitav život u strogom mrtvljenju vlastitih požuda. Prihvatljivije bogoslužje od ove revnosti ne postoji. Posvetiti život za tu blagoslovljenu službu, draže je Božanskome Veličanstvu, negoli podnijeti mučeništvo. Ne bi li bio radostan da možeš raspodijeliti goleme količine novca za tjelesna djela milosrđa? Ali znaj, tko revnuje za spasenje duša postiže daleko više; štoviše, revnost za dušama daleko je veća zasluga pred Bogom, negoli činjenje čudesa”.

Amen.

Marko Tilošanec

Slika: http://www.newcatholics.org/pg/WMSMain.tpl