„Bila sam ateistkinja otkad znam za sebe“, pripovijeda Brigitte Bedard¹, mladolika 41 – godišnja novinarka i domaćica sa šestero djece, čije lice krase pramenovi pomno razbarušene kratke kose i elegantne naočale. Obraćala se skupini od 200 sudionika pro-life konferencije održane u organizaciji  „Quebec Life Coalition“, dana 15. svibnja u gradu Quebecu.

Djetinjstvo i otpad od vjere

Rođen sam u Kolumbiji, u južnoj Americi, u malom gradu visoko u planinama Anda. Odrastao sam u katoličkoj obitelji uz katolički nauk i tradiciju. Kad mi je bilo 14 godina poslali su me u glavni grad Kolumbije kako bih završio srednju školu. To je bilo 1960.

Kao što znate šezdesete godine donijele su revoluciju. To je bila revolucija koja je bila poznata pod parolom ,,Mir i ljubav''. Međutim,  bila je daleko od mira i ljubavi. To je bila revolucija propadanja, dekadencije. Sve u toj revoluciji bilo je protiv vrijednosti, protiv morala i protiv tradicija. Prigrlio sam sve te pokrete i vrlo brzo odlutao od katoličke vjere. Prigrlio sam sve vrste istočnjačkih poganskih filozofija: astrologiju, vidovnjaštvo, praznovjerje, magiju, gledanje u tarot karte, feng shui, reiki, različite vrste joge.  Bio je to popis bez kraja.

Lovci na duše

“Ljubljeni ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer mnogi lažni proroci izađoše u svijet“ (1 Iv 4,1)

Bio sam revni katolik, redovan na misi svake nedjelje ujutro i poslije podne, nekad i svaki dan. Ni knjige, ni propovjedi ni 4 godine katoličke teologije nisu me mogli pripremiti na ono sa čim ću se uskoro suočiti. S jednim sustavom obmane, podvala i laži, sa mrežom ispletenom da uhvati naivne.

Uvod

Ovim putem predstavljamo svjedočanstvo jednog bračnog para o izazovima koji se pojavljuju pred osobama koje su odlučile ozbiljno poslušati Kristov glas i ozbiljno uzeti učenje Crkve o važnosti čuvanja čistoće. U vremenu u kojem živimo, ovakvo svjedočanstvo i savjeti koji su u njemu dani, mogu se učiniti pretjeranim, nestvarnim i fanatičnim.

''Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.'' (Iv 15,15)

Kao čovjeku čije je zanimanje kritička analiza i kvalitativno, vrednovanje tuđih tekstova i kojem se posao sastoji od čitanja desetaka knjiga i rukopisa mjesečno, uređivanja knjiga, davanja savjeta budućim autorima, bilo mi se vrlo teško odlučiti napisati vlastiti tekst. No, na pisanje ovog teksta ponajviše me potakao čitav niz rasprava koje sam u posljednje vrijeme vodio sa nekim svojim prijateljima, kolegama s posla i poznanicima od kojih su većina znanstvenici, a kojima (moje) vjerovanje u Boga nije skladu s onime što oni nazivaju „razumnim poimanjem svijeta“.

Na završetku velikog jubileja Papa poziva na ručak nekoliko biskupa. To mu je navika... Poziv prima i prijatelj biskup. Morao bi preći brončanu kapiju koju čuva švicarska straža prije 12.30 sati. Kreće na vrijeme, ali nailazi na gužvu i zastoj u prometu zbog prometne nezgode. Već kasni dok sav zadihan prelazi Trg sv. Petra. Nalazi se ispod stupova  kad ugleda loše obučena čovjeka, otrcana izgleda kako prosi. Pogledaju se i nakon tri sekunde se prepoznaju i zagrle. Bili su kolege u sjemeništu i zajedno mladomisnici. Zatim je jedan napustio svećeničku službu i evo ga kao skitnice; drugi je napravio karijeru i evo ga sređenog, svježe obrijanog i ošišanog, zadihanog kako ide Papi. Papa ga čeka. Ali stid ga je reći prijatelju  da mu se žuri, da ima važnih stvari obaviti. Zar će otići gore k Svetom Ocu i govoriti o ljubavi, a ostaviti prijatelja? Na kraju mu reče: ''Čuj, moram ići gore Papi, ali ti me pričekaj ovdje, ne miči se dok ne dođem, pa ćeš mi sve ispričati.''

Život od ovoga svijeta

Rođen sam 1970. u Zagrebu. Živim u sjevernom predjelu grada na padinama Medvednice; do nedavno to je bilo selo. Volim tamo živjeti jer sam odmalena zavolio prirodu. Tamo sam išao u osnovnu školu. Završio sam srednju školu za medicinske tehničare u Zagrebu jer sam želio pomagati bolesnim ljudima.

Moja obitelj nije bila vjernička osim tradicionalno, o "Uskrsu i Božiću". No, imao sam baku koja je čuvala brata i mene, a bila je teško i kronično bolesna. Imala je nekoliko teških dijagnoza, a ipak je uvijek sve radila za nas s ljubavlju i nikad se nije previše žalila, iako je dosta trpjela. Kada su me u 10. godini preselili u njezinu sobu (djed je jako hrkao, pa je bio "izbačen" u drugu sobu), primijetio sam kako se baka svaku večer prije spavanja moli. Mene vjera i molitve uopće nisu zanimale, i nakon krizme, u sedmom razredu, prestao sam ići u crkvu, jer je naš župnik za moj pojam bio prestrog, tako da sam Crkvu i Boga doživljavao kroz njegovu strogost. Bog je bio netko tko neprestano gleda gdje ću pogriješiti kako bi me kaznio. Pamtim jedan događaj s vjeronauka. Iako sam ja uvijek bio pristojno i poslušno dijete, jednom me neki dečko u crkvi nagovorio da imitiram jednog profesora, na što sam pristao i svi su se tiho smijuljili, pa nismo slušali župnika. On me tada prozvao i rekao svima: "Vidite, već sada si puno toga dozvoljava u crkvi, a kada će odrasti, reći će - Ja sam Bog!". To me malo povrijedilo.

Mihovil Fedor, jedanaestogodišnji dječak iz Markovca Našičkog, danas bezbrižno s vršnjacima uživa u nogometu, njegovoj najomiljenijoj igri. No, nije tako bilo uvijek. Do svoje osme godine čeznutljivo je pogledavao svoje prijatelje koji su se prepuštali različitim loptačkim igrama koje su njemu bile strogo zabranjene jer je bio bolestan. Dijagnoza mu je bila astmatični bronhitis.

Za g. Matušeka može se reći da je jedna od onih osoba koje cijeloga života traže Boga i žele ga s drugima podijeliti. Po zanimanju je profesor glazbene kulture i nedavno je postao ravnatelj I. osnovne škole Bartola Kašića u Zagrebu. Prošao je kroz nekoliko kršćanskih zajednica, da bi danas, kao katolik, pisao o novim religioznim pokretima. Kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik ima dosta toga reći i o izazovima koji se postavljaju pred naše školstvo.

Biografija

O. James Manjackal rođen je 18. travnja 1946. u Cheruvellju, Kottayam, u državi Kerali u južnoj Indiji, a zaređen je za svećenika 23. travnja 1973. u Kongregciji misionara sv. Franje Saleškog (M.S.F.S) u jugozapadnoj provinciji Indije. Godinu dana radio je u misijama Viskhapatnama, a nakon toga imenovan je profesorom u sjemeništu sv. Franje Saleškog u Ettumanooru, Kerala.

Kada je susreo živoga Isusa preko molitve mladića, koji je na njega zazvao snagu Duha Svetoga, ozdravio je i duhovno i tjelesno i od tada je počeo propovijedati na karizmatskim seminarima širom svijeta. Propovijedao je na malayalamu, svom materinskom jeziku na prvom karizmatskom seminaru 1976. godine. U posljednjih 27 godina propovijedanja, suočavao se s različitim kušnjama i patnjama od onih kada ga je oteo vlastiti narod do onoga kada su ga uhitili i zatvarali nekršćani u zemljama Zaljeva. No, u svemu tome dokazao se kao vjeran i odani sluga Gospodina i Njegove Crkve. Nekoliko je puta služio u regionalnom i nacionalnom timu katoličke karizmatske obnove u Indiji.

Bila sam prostitutka, a danas sam hrvatska Magdalena! Moj je život tužna priča koju je Isus preko svećenika doveo do sretnoga svršetka!” Početak je to pisma objavljenog na stranicama katoličkog biltena Udruge JOB, koji nas je potaknuo da krenemo u potragu za njegovom autoricom. Mariju Magdalenu našeg vremena pronašli smo u njezinu skromnom domu u Hrvatskom zagorju, u kojemu pokraj tople starinske peći najvažnije mjesto zauzima kutak za molitvu. Srdačna i nimalo zatvorena za razgovor o svojim životnim ponorima i usponima, 60-godišnja F. G. dopustila nam je da zavirimo u gusto ispisane stranice njezina života i otkrijemo kako je od žene koja se 30 godina bavila prostitucijom postala hrvatska Marija Magdalena.

Svjedočanstvo hoda prema katoličkoj vjeri Vibora Čuljka

Zovem se Vibor Čuljak. Rođen sam u Zagrebu, uz brata blizanca i kršten mjesec dana nakon rođenja u vjeru roditelja / Crkve. Ona je kod majke bila skroz nezaživljena, a kod oca zapuštena nakon prijelaza života u veću sredinu, grad Zagreb, iako potiče iz ozbiljne i mnogobrojne hercegovačke katoličke obitelji. Tako roditelji ni sami nisu sklopili sakramentalni brak, iako ga je moj otac htio, uz slabost vlastite vjere bio je sablažnjen od lokalnog župnika, tako da je do njega došlo mnogo kasnije.