Jednog nedjeljnog jutra, kad sam još bila protestantkinja, pastor naše pentekostalne zajednice propovijedao je o temi vodstva u lokalnoj crkvi. Odabrao je tekst iz četvrtog poglavlja Poslanice sv. Pavla Efežanima: ''On i "dade" jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova'' (Ef 4, 11-12)
Govoreći o daru apostola, moj pastor je naprosto ustvrdio, ''Danas doista nikog više ne nazivamo apostolom u Crkvi – ne kao što nazivamo nekog pastorom ili evangelizatorom. Nećete čuti da se netko predstavlja kao 'Apostol Brown.''' Dao je do znanja da se služba apostola ne može naći u našim crkvama.
Kako ironično, pomislih. U Poslanici Efežanima, sv. Pavao naveo je službu apostola kao prvu među različitim službama upravljanja, ali ipak moj pastor je ustvrdio da ona više ne postoji.
Pretpostavljam da je trebao spomenuti apostole na neki način, barem da ukaže na njihovo odsustvo. Pitala sam se je li u pravu oko toga, iako sam trebala priznati da se unutar svojeg iskustva s protestantizmom nikad nisam susrela s pravim ''biblijskim'' apostolom. Ponekad bi čuli da se član Crkve poziva na nekog kao apostola, ali znala sam da to nije ista stvar koja se spominje u Novom zavjetu, ne nalik na dvanaestoricu – ista riječ, različito značenje.
Ono što me pogodilo kod pastorovog tumačenja u vezi apostola u protestantskim Crkvama jest da se uopće nije radilo o objašnjenju. Ipak, čini se da smo ga svi bespogovorno prihvatili. Nisam to mogla zatomiti u sebi. Jedan dio istine ovdj je nedostajao; nešto se previdjelo. Zašto nemamo apostole u svojim Crkvama? Kako smo ih uspjeli izgubiti diljem puta, i je li to uopće bitno?
Kako sam o tom razmišljala nisam bila svjesna da Bog koristi zapažanja mog pastora, i da će mi otvoreno istraživanje dati ne samo odgovore na ova konkretna pitanja, nego i puno više od toga: odgovor na pitanje koje je u dubini moje duše odjekivalo kao otkucaj srca – tiho, uglavnom skriveno izvanjskim promatračima, ali ipak bez prestanka: ''Gdje je istina?''
Nisam to uvijek formulirala istim riječima. Ponekad se radilo o potrazi kako živjeti – znati smisao života u cjelini i svojeg posebno – ili potraga za mirom izgrađena na sigurnom temelju, umjesto varljive samouvjerenosti ili požudnog razmišljanja. Ukratko, čeznula sam za istinom: stvarnošću.
Rođeni katolik traži istinu na drugim mjestima
Krštena sam i odrasla u Katoličkoj crkvi. Kao dijete, bavila sam se uobičajenim aktivnostima, s posebnim interesom za jahanje i penjanje na drveća. Ali to nisu bili jedini interesi. Sjećam se da sam vrlo rano posjedovala želju biti blizu Bogu, te svijest da posjedujem duh i nutarnji život, jednako kao i tijelo. Jednom sam na satu vjeronauka izjavila: ''Mi nismo samo tijelo.'' Cijeli se razred smijao – izuzev jednog dječaka, koji je pitao: ''Što smo, onda?'' Vjeroučitelj nam, nažalost, nije bio od pomoći.
Ovakva su me iskustva potakla na dublja razmišljanja o samoj sebi, na skrovitu potragu za Bogom. Moja želja za duhovnim iskustvom ostala je slaba i prikrivena; doista nisam znala što učiniti s time.
Prolazila sam kroz uobičajeni tok stvari: naučila sam molitve i odlazila na pričest, ali nisam bila svjesna da primam Isusa. Ne sjećam se da bih čula o stvarnoj prisutnosti - izuzev jedne prigode: kad mi je prišla jedna gospođa u crkvi, pokazala prema hostiji u pokaznici, i rekla, ''Tamo je Bog.'' Pomislila sam, ''Kako je to moguće?'', i zanemarila njezinu tvrdnju.
Zašto nisam vjerovala katoličkoj vjeri kao dijete? Isus nam daje odgovor u prispodobi o sijaču i sjemenu. Poručuje nam: ukoliko osoba čuje Riječ ali je ne razumije, sotona je može odnijeti iz srca prije nego dobije priliku se u njemu nastani. Informacija bez objašnjenja nije dovoljna. Trebali su mi dokazi koji će dati temelja vjeri.
Iako je moja katolička vjera bila površna, ostao je interes za temeljna pitanja o životu. Intuitivno, osjećala sam da odgovor nije u svijetu – slavi, sreći, ili dalekoj zemlji – nego u duhovnoj stvarnosti. Zahvatio me unutarnji život.
Budući da se o tom nigdje osobito ne govori osim u knjigama, postepeno sam u njima počela tražiti odgovore. Sjećam se čitanja jedne očeve knjige o životima svetaca. Nažalost, taj maleni pothvat bio je kontraproduktivan. Umjesto da me privuče k vjeri, knjiga je imala suprotni učinak. Osvjetljavajući si pomoću slika patnje svetaca, svetost sam doživljavala kao nešto zastrašujuće, pa i užasno. ''Ako ova knjiga sadrži istinu'', pomislila sam, ''treba podnijeti nešto užasno da bi se postalo svetim.'' Zaključila sam da sam prevelika kukavica da bi bila svetica. Svetost je očito za nekog drugog.
Bez pravog razumijevanja katoličke vjere, i s odlukom da je svetost prezahtjevna, počela sam se odvajati od Crkve. U srednjoj školi prestala sam odlaziti na ispovijed. ''Zašto bi trebala ispovijedati grijehe svećeniku?'' Nisam čula protuargument, prema tome, ništa više od ispovijedi. Smatrala sam da to nije bitno.
Isto tako, usvojila sam popularni američki pogled na Crkvi, da su ljudi slobodni ignorirati odluke crkvenih vođa. Naposljetku, smatrala sam, naša razmišljanja valjana su kao bilo čija – čak i papina – sve dok posjedujemo dobar razlog za svoje uvjerenje.
Ne znam jesam li odbacila Crkvu kao božanskog učitelja ili jer naprosto nisam imala pojma o tome. Gledala sam na Crkvu kao čisto ljudsku ustanovu.
Neke su se stvari uklopile. Vjerovala sam u Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga. Molila sam, iako ne redovito. I, točno za vrijeme studija, vjerovala sam u zagovor svetaca. Sv. Juda Tadej – zaštitnik u izgubljenim slučajevima – bio mi je omiljen, ispostavilo se da će mi kasnije trebati.
Iako više nisam očekivala životne odgovore od Crkve, pitanja su ostala: kako bih trebala živjeti? Za što bi trebala živjeti? Što je stvarnost? Gdje je istina?
Odgovore sam počela tražiti drugdje.
Ključ za životnu istinu tražila sam u knjigama. Isprva se činilo primamljivim. Uvijanje je uvijek bilo privlačno: obećanja o miru i svrsi. Ali naposljetku sam ostala razočarana. Većina knjiga zagovarala je neku vrstu ''snage uma'' i poručila mi da je put do sreće dobiti ono što želiš: ''neka bude moja volja''. Snaga je u meni, sama mogu oblikovati svoju stvarnost.
Ali nešto nije odgovaralo. Bit duhovne stvarnosti jest da ona postoji sama po sebi; to nije nešto što bi se moglo načiniti. Ona jest.
''Je li moguće da duhovna stvarnost ne postoji?'', znala bih se povremeno pitati. ''Ili, ako postoji, je li uopće moguće spoznati istinu? Jesmo li ostavljeni samo da izaberemo odgovarajuću životnu filozofiju, držimo fige, i nadamo se da će ona ispuniti naš životni smisao?''
Osjećala sam se kao Glenn Miller u ''Priči o Glennu Milleru''. Uporno je tražio određen ton u svojoj glazbi. Nije znao kakav je, samo je posjedovao uvjerenje da mora postojati, i upornost da ga pronađe. Ali iskustvo mu je pokazalo kakav taj ton nije. Tako je bilo i sa mnom, jer sam u svojoj potrazi otkrivala što istina nije.
Ali što je s obećanjem: ''Tražite i naći ćete?'' (Mt 7,7). Pa, udaljavati se od greške također je neophodni dio postupka za traženjem istine. I koristeći svoj štap, Dobri Pastir nekoliko me puta pogurnuo u pravom smjeru – kao primjerice jednom zgodom kada sam putovala kući s fakulteta, promišljala o svojoj vjerojatno uzaludnoj potrazi, i pomislila: ''Možda mi je nešto promaklo kod Isusa''. Iznenada, obuzeta sam osjećajem dubokog mira. Bila sam impresionirana, ali nisam znala kamo dalje. Trebat će me još nekoliko puta pogurnuti.
Napokon, potraga se isplatila. Dogodilo se to otprilike godinu dana nakon završenog fakulteta i skoro dvije godine nakon vjenčanja s mojim mužem, Stanlijem. (Ni sjajan muž ne može značiti kao Bog). Pročitala sam dvije knjige, jednu za drugom. Prva je bila ''To Live Again'' (Živjeti ponovno) od Cathetine Marshall, koja me pripravila da čitavim srcem kažem ''da'' Kristu. Druga je ''The Hiding Place'' (Skrovište) od Corrie ten Boom. Ona je potvrdila moju odluku.
U knjizi ''The Hiding Place'', susrela sam ljude koje je vjera u Isusa Krista i Njegovu Riječ održala – učinila ih čak i pobjednicima – kroz patnje u koncentracijskom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njihovo uvijek živo kršćanstvo nije izbjegavalo patnju, kao što čini većina promašenih filozofija. Naprotiv, otkrilo je da patnja u životu vjernika služi Božjem naumu, i da Bog može – i želi – dati milost da takve prilike izdrže čak i slabići poput mene. Corrie ten Boom i njezina obitelj nisu samo propovijedali istinu, oni su je živjeli.
Preko njihovog primjera, vidjela sam Isusa novim očima i počela vjerovati da na jednak način sama mogu imati osobni odnos s Gospodinom koji će mi promijeniti život. ''To je to'', pomislila sam. ''Ovo je stvarno. Ovo je ono što želim''. Predala sam svoj život Kristu, i prihvatila da je sve učinio za me.
Započela sam potragu za istinom i dovršila je tako da sam pronašla Boga – ''Put, Istinu i Život'' (Iv 14,6). Sv. Edith Stein kaže da tako uvijek događa: ''Osoba koja traži istinu, bila svjesna toga ili ne, traži Boga.''
Mogli bi pomisliti da ovdje završava priča. Pronašla sam Istinu, zar ne? I da i ne. Pronašla sam Onoga koji je Istina, ali kako ga mogu spoznati onakvim kakav jest? Gdje mogu pronaći istinu o Istini? U Bibliji? Da, mogu ići putem Biblije. Ali što nedostaje? Što još treba pronaći?
Gdje je jedina prava Crkva?
Osjećala sam se zahvalnom za moj novi odnos s Isusom, i bila sretna zbog toga. Čitala sam Bibliju, redovito molila, gledala kršćanski tv-program, i, naravno, čitala kršćanske knjige. Željela sam se pridružiti Crkvi, ali tu sam se suočila s poteškoćama.
Nisam mogla pronaći odgovarajuću. ''Odaberi jednu'', govorili bi mi ljudi, kao da sam birala okus sladoleda. Ali nisam mogla. Nakon što je Stan doživio obraćenje i želio da idemo zajedno, stvorili bi pozitivan stav prema jednoj ili drugoj Crkvi, ali ga onda napustili kao da smo isprobali tuđu odjeću. (Bila sam pripravnija od Stana nositi odijelo stranca). Često, ne bi išli nikuda. Moja vjera nije bila uzdrmana, ali sam se pitala zašto ne mogu pronaći vezu s Kristovim Tijelom koju sam toliko željela.
Ubrzo nakon razmišljanja da bi odgovor mogao biti u maloj kršćanskoj skupini – i moleći se shodno tome – primila sam u sandučić letak kršćanske ženske zajednice. Nazvala sam voditeljicu skupine i osjećala ohrabrenje nakon našeg razgovora. U toj zajednici pronašla sam izvor dobrog društva i duhovne hrane za naredne godine. Njenim posredstvom Duh Sveti je djelovao u mom životu i na tome ću biti vječno zahvalna.
Ipak, usred toliko radosti, postojalo je skriveno razočaranje. Postala sam svjesna da ne postoji potpuna sigurnost oko istine koju sam pronašla. Jer, kako mogu znati tko između mnoštva crkvi, učenja i tumačenje sv. Pisma iznosi istinu, a tko uči čisto ljudske teorije i mišljenja? Dokazi o nesigurnosti bili su svugdje. U jednoj lokalnoj crkvi stajao je znak koji zabranjuje govor u jezicima, u drugoj se gorljivo zastupalo da onaj tko ne govori u jezicima nije ispunjen Duhom.
Odaberi bilo koju?
Zbunjenost i neslaganje moglo se pronaći i među članovima naše ženske zajednice. Voditeljice su promicale tzv. ''health and wealth'' evanđelje blagostanja, dok su me vlastita istraživanja o ozdravljenju i patnji – potaknuta osobnom bolešću – uvjerila da Biblija uči o vrijednosti patnje, isto kao i ozdravljenja.
Sve sam više počela uviđati kakav to mora biti izazov da se pronađu dva kršćana potpuno složna u vezi doktrine. Gdje se nalazi temelj istine oko kojeg bi mogli biti ujedinjeni?
Budući da nisam pronašla odgovor, umalo sam se našla u beznađu oko potrage za mjestom gdje mogu biti uvjerena da mi se dosljedno pruža nepatvorena Istina. Jedan veoma poznati propovjednik potvrdio je moju ocjenu opisujući situaciju nas protestanata na sljedeći način: ''Trebaš pojesti ribu [istinu] a ispljunuti kosti [pogreške].'' I sve ostaje na tebi. Trebaš pokušati razlučiti ribu od kostiju.
Zahvalni za našu ribu, pokušavali smo zanemariti činjenicu da ljudima svakodnevno zapinju kosti u grlu.
Živjela sam s nezadovoljavajućom situacijom jer sam smatrala da ne postoji ništa bolje. Posjedujem Istinu, rekla sam sebi, iako ne ''čitavu istinu i ništa osim istine.''
Jednog ljetnog popodneva 1993. godine, postala sam uvjerena da Bog mora biti u mogućnosti da razriješi tu dilemu. Prolazeći mislima kroz brojne protestantske denominacije, uključujući ''Assemblies of God'' koju sam tada pohađala, kleknula sam na pod u našoj dnevnoj sobi i otvorila Bibliju. Počela sam moliti, prikazujući Gospodinu dva stiha: ''Gospodine, u Svojoj Riječi govoriš: 'Bog… hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine' (1 Tim 2, 3-4). Želiš da znamo istinu. To je ono što želim i ja. Tvoja Riječ govori: 'ako što tražimo po volji njegovoj, uslišava nas. I znamo li da nas uslišava u svemu što tražimo, znamo da već imamo što smo od njega tražili.' (1 Iv 5, 14-15). Ono što tražim u skladu je s Tvojom voljom. Molim Te, reci mi tko je u pravu. Koji učitelj? Koja denominacija? Koje tumačenje Pisma trebam slijediti?''
(Nikad nisam uzimala u obzir Katoličku crkvu; nije se nalazila na popisu koji sam mislima stavila pred Boga. Nesvjesno, tijekom godina provedenih u protestantizmu postala sam antikatolički nastrojena – stanje koje su naučavalo i usađivalo sredstvima protestantskog miljea).
Budući da nisam imala zamisli kako krenuti u utvrđivanju mogućeg odgovora, molitvu sam prepustila u Božje ruke, i uskoro na nju zaboravila. Ali Gospodin nije.
Bog me upućuje da promislim o katolicizmu
Kako sam prolazila kroz uobičajenu praksu – koja je uključivala jutarnje čitanje Biblije, Bog se spremao da učini nešto novo. Prolazila sam kroz knjigu Djela apostolskih kako bih stekla dublje shvaćanje o izlijevanju Duha Svetoga. Tog dana nalazila sam se na desetom poglavlju.
Čitala sam o stotniku Korneliju i njegovoj viziji anđela koji mu je poručio da potraži Petra. Bog je Petra pripremio za taj susret. U zanosu je dobio viziju različitih vrsta nečistih životinja (koje su Židovima bile zabranjene za jelo), za koje prima uputu da ih pojede. Isprva je Petar to odbio, sa prigovorom da nikad nije konzumirao ništa nečisto. Ali Gospodin mu reče: ''Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim''. Potom ga Duh uputi da će ga tražiti ljudi i da bez oklijevanja treba krenuti s njima.
S prosvjetljenjem dobivenim od Boga, sv Petar bio je pripremljen za ono što će se dogoditi: tražit će se da uđe u kuću poganina Kornelija (što je bilo zabranjeno Židovima) i svjedoči silasku Duha Svetoga na pogane. Trebat će još vremena da se židovski vjernici uvjere o prihvaćanju pridošlica iz poganstva kao jednakopravnih [članova Crkve], te prepoznaju da Bod prihvaća pogane.
Pošto sam završila s čitanjem, začula sam kako me u nutrini bića Duh opominje: ''Tvoj stav prema Katoličkoj crkvi sličan je onome židovskih kršćana prema poganima. Izlio sam svoga Duha na Katoličku crkvu, a ti je zoveš okaljanom''.
Znala sam da se čak i u našem vremenu Duh izlijeva na Katoličku crkvu, ponekad na dramatičan način. Nije li mi jedan prijatelj, nekatolik, svjedočio da je prisustvovao jednoj takvoj zgodi?
Priznala sam, ''Žao mi je, Gospodine. U pravu si. Molim te, oprosti mi, i ispravi moje srce prema katolicima i Katoličkoj crkvi''.
I to bi bilo to. Ili sam barem tako mislila.
Tada počinju ''slučajnosti''.
Sljedeća propovijed mog pastora bila je, pogađate, o Djelima apostolskim, 10. poglavlje, izvještaj o Petru i Korneliju. S obzirom da je mogao propovijedati o bilo kojem tekstu iz Biblije, odabir upravo ovog odlomka nije mogao biti puka slučajnost. Bog mi je pokušavao nešto kazati – ali što? Poput sv. Petra u 10. poglavlju Djela, bila sam u nedoumici. Je li Bog samo htio potvrditi svoj ispravak, ili je imao u planu nešto više?
Bez konačnog odgovora, čekala sam – nisam znala što. Izgleda da je Bog uzeo vrlo ozbiljno moju molitvu ''da mi ispravi srce prema katolicima i Katoličkoj crkvi''. Svojim djelotvornim učinkom, a da nisam znala kako, počeo je mijenjati moje srce… i moju glavu. Sada kad sam pomislila na Katoličku crkvu, osjetila sam predivan mir. Neovisno o vlastitim sklonostima, osjetila sam da me privlači katoličanstvo.
Dokazi da je Isus prisutan u Euharistiji
Molitva i sv. Pismo rasvijetlili su moj um o različitim istinama katoličke vjere. Prvo predavanje, o svetoj Euharistiji, počelo je neočekivano.
Jednog dana, palo mi je na pamet pitanje: ''Može li Bog biti prisutan pod prilikama kruha i vina? Da mu nije to prezahtjevno?'' (Možda sam prizivala svoje riječi iz djetinjstva: ''Kako je to moguće?'') ''Da, može biti prisutan pod prilikama kruha i vina'', pomislila sam. ''On može učiniti sve što želi''.
Jedino objašnjenje za ono što se dogodilo potom jest reći da se otvorila ''zavjesa'' pred mojim očima. Jednog trenutka vidjela sam samo tamnu zavjesu; potom se otvorila, i ugledala sam stvarnost stvarne prisutnosti Isusa u Euharistiji. Vidjela sam. Znala sam da je istina.
Peter Marshall jednom prilikom rekao je da shvaćanje ''…duhovne stvarnosti jest stvar percepcije, ne dokaza''. Prema daru vjere dobivamo viziju duhovne stvarnosti. Nisam više mogla dopustiti da ne vidim ono čemu sam upravo svjedočila, i riječi ne mogu opisati kakav je učinak na me postigla ova zbiljnost. Čeznula sam biti s Isusom u Euharistiji.
Ali Gospodin se nije zadovoljio dati mi samo ''vjeru bez razumijevanja'' – kako god velika ta vjera mogla biti. Kasnije sam otkrila prikladnu latinsku frazu koju koriste teolozi: ''fides querens intellectum'' (vjera traži razum). Nasuprot iskustvima s katehezom iz djetinjstva, ovaj puta sam znala da trebam pronaći razloge, dokaze za potvrdu vjere. U Novome zavjetu prošla sam kroz brojne odlomke o Euharistiji koji su čvrsto usadili u moje srce i razum istinu Kristove stvarne prisutnosti u euharistijskoj Hostiji.
Kako sam jedne noći prolazila kroz Bibliju bez da mi je bilo išta posebno na umu, primijetila sam da stihovi na koje nailazim imaju nešto zajedničko. Govorili su o Isusu koji hrani svoje učenike: čudesno umnažanje kruhova (Mk 6, 30-44); učenje o ''Kruhu života'' (Iv 6, 25-69); događaji s Posljednje večere, uključujući Mateja 26. poglavlje; pa i lomljenje kruha u Emausu (Lk 24, 13-35). Iako mi ovi odlomci nisu bili nepoznati, ugledala sam ih otvorenih očiju – gledajući o čemu je doista bilo riječ, umjesto onoga čemu su me uvijek podučavali.
Dojmila me se činjenica kolika Gospodinu mora biti važnost ove teme budući da joj je posvetio toliko vremena i pozornosti. Presudna važnost. Umnažanje kruhova značilo je puno više od rješavanja problema nedostatka hrane. Isus je pripremao ljude da shvate kako će ih čudesno nahraniti ''Kruhom života'' (Iv 6,35).
I Ivanu 6. poglavlje, Isus objašnjava da je On taj ''živi Kruh'' i da će oni koji jedu Njegovo Tijelo i piju Njegovu Krv imati život vječni – ne samo simbol Njegovog života (Iv 6, 51. 53-58). Da naglasi važnost vlastitog dara, Isus je rekao: ''Tijelo je moje jelo istinsko, Krv je moja piće istinsko'' (Iv 6,55). Obećava im dati ''duh i život'' (Iv 6,63), preko Svoga Tijela, kao što nas je otkupio.
Shvatila sam da se svatko od nas nalazi pred izborom koji je postavljen učenicima. Možemo se oslanjati samo na razum, odbacujući ponudu kao besmislenu – ''Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?'' (Iv 6,52) – ili, poput sv. Petra, prihvatiti Riječ Gospodnju i dopustiti da nas pouči kako ćemo jesti Njegovo Tijelo i piti Njegovu Krv. Učinit će to na Posljednjoj večeri. Nad kruhom i vinom Isus izgovara riječi: ''Ovo je moje Tijelo'', i ''Ovo je moja Krv'' (Mt 26, 26. 28). Onaj koji je Svojom Riječju stvorio svijet uzima komadić kruha i govori: ''Ovo je moje Tijelo''.
Ne kaže, kao što moj pastor ''citira'' Pismo: ''Ovo predstavlja moje Tijelo''.
Mi biblijski kršćani smo prepravili Bibliju kako bi odgovarala našoj teologiji umjesto da jednostavno vjerujemo ono što govori – u Isusove riječi.
Na kraju biblijskog predavanja bio je stih iz prijevoda ''Amplified Bible'' (nekatoličke Biblije): ''Jer tko jede i pije bez razlikovanja i spoznaje s dužnom pažnjom [da je] to [Kristovo] Tijelo, jede i pije osudu – kaznenu presudu – samome sebi'' (1 Kor 11,29). Dakle radi se o Kristovom Tijelu, i novozavjetni kršćani bili su toga svjesni (usp. 1 Kor 10, 16-17).
Njihovi sljedbenici držali su isto vjerovanje. Justin Mučenik, pišući oko 150. god., naziva pričest ''Euharistijom'' i kaže da ''hrana blagoslovljena molitvom… po svojoj preobrazbi… jest Tijelo i Krv utjelovljenog Isusa''.
Ignacije Antiohijski koji je primio vjeru prvih apostola piše: ''Euharistija je Tijelo našeg Spasitelja Isusa Krista''.
Uvjerena svetopisamskim i povijesnim dokazima, progovorila sam o toj temi s pastorom. ''To je bila vjera kršćana od samih početaka pa sve do Reformacije. Čak je i Martin Luther vjerovao u Isusovu stvarnu prisutnost u euharistiji. Kako smo se [mi protestanti] toga odrekli?''
Odgovor? ''Ipak, morat ću ti to priznati''.
Dobila sam zamisao kako učiniti ovaj nauk jasnim i jednostavnim: stala sam pričati s ljudima koji nisu vjerovali u stvarnu prisutnost, i pitati ih: ''Ako znate da je Isus mogao to učiniti, i obećao da hoće, zašto ne vjerujete da doista i jest to učinio?'' Zašto doista?
Hej! Isus je doista ustanovio papinstvo!
Poput mnogih protestanata, nisam nikako mogla razumjeti ideju da je Petar stijena na kojoj je naš Gospodin utemeljio Svoju Crkvu. Proučavanje Pisma i povijesti prve Crkve sada me dovelo do dubokog uvjerenja u istinu papinstva. Moje pitanje je bilo: ''Tko je izumio papinstvo?'' Katolici tvrde da ga je ustanovio naš Gospodin obećanjem da će izgraditi svoju Crkvu na Petru, ''Stijeni'', i da će ga učiniti glavnim pastirom. ''A ja ti kažem, ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'' (Mt 16,18). Kažu da se autoritet papinstva prenosio stoljećima i da sadašnji papa drži Petrove ''ključeve'' (Mt 16,19).
Kao protestantkinja, poučena sam da se riječ ''stijena'' odnosi na Petrovu ispovijest o Isusu: ''Ti si Krist, Sin Boga živoga'' (Mt 16,16). Najveći dio prigovora katoličkom tumačenju temeljili smo na vokabularu.
U grčkom, riječ koja se koristi za Petra jest ''oblutak'' ili ''kamen'', dok je stijena na kojoj će Isus izgraditi Crkvu veliki kamen. Argument je pao u vodu kada sam otkrila da Isus nije govorio grčki, nego aramejski, koji sadrži samo jedan izraz za stijenu. Koristio je istu riječ za kamen temeljac Crkve i za Petrovo novo ime.
Čitajući ponovno ovaj redak, koristeći ovaj puta novu spoznaju, uvidjela sam da bi trebalo izokrenuti i gramatiku i logiku da tumačenje odgovara mom protestantskom uvjerenju. Ako jednostavno pogledam ono što stoji – bez da se držim svog unaprijed definiranog uvjerenja – trebam priznati da je Isus imenovao Petra stijenom Svoje Crkve. ''Ti si Petar (Stijena), i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju''. Zašto se pretvarati da stoji nešto drugo?
Ostali odlomci sv. Pisma otkrili su u kojoj je mjeri naš Gospodin povjerio autoritet Petru. Predani su mu ''ključevi kraljevstva nebeskog'', i rečeno, ''Štogod svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a štogod odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima''. To je moć! A u odlomku Iv 21, 15-17 vidjela sam da je Isus zapravo imenovao Petra glavnoim pastirom Svoga stada.
U praktičnom smislu, i protestanti shvaćaju potrebu da jedna osoba predsjeda zajednicom. I još jedna ''slučajnost''. U vrijeme kada sam proučavala papinstvo, moj pastor je ustvrdio: ''Netko mora biti vođa [u Crkvi]. I to treba biti jedna osoba. Bilo je situacija kada sam pokušavao s dvojicom, ali nije išlo''. Ovo se odnosilo na mjesnu zajednicu, ali shvatila sam da isti princip vrijedi za čitavu Crkvu.
Uvijek sam imala problema s podlaganjem autoritetu jednog ili drugog pastora, jer sam uvijek preispitivala temelj autoriteta – posebno u vezi s ljudima koji osnivaju svoje Crkve i postavljaju sami sebe za pastore. Bilo mi je lakše i osjećala sam se sretnom zbog otkrića da za kršćane postoji autoritet koji je ustanovio sam Bog. Kakva povlastica! Isus je upravljao i naučavao ''kao onaj koji ima vlast'' (Mt 7,28), te predao vlast Crkvi koju je sam ustanovio, i glavi Crkve, papi.
Ali smiju li katolici nazivati papu ''svetim ocem''? Nije li Isus rekao da ''ne zovemo nikoga ocem'' (Mt 23,9)? Proučavanje sv. Pisma uz molitvu razriješilo je i ovu nedoumicu. Ako je Isus mislio da doslovno ne smijemo koristiti riječ ''otac'' za bilo kojeg čovjeka, tada se sv. Pavao zasigurno ne bi nazivao ''ocem vjere (usp. 1 Kor 4,15; 1 Sol 2,11). Ali jest. Isto nam tako nam poručuje da ime svake zemaljske obitelji proizlazi od Boga Oca (Ef 3,15). Iz toga slijedi da svako očinstvo – duhovno ili prirodno – proizlazi, i nalazi se pod vlašću Boga Oca. Isus nas je upozoravao da ne tražimo izvor očinstva na drugim mjestima, mimo Boga.
Konačna prepreka za prihvaćanje papinstva bila je papina nezabludivost. Pitala sam se kako možemo imati povjerenje da će jedan čovjek uvijek govoriti istinu – pa makar i u područjima vjere i morala. Pitala sam se, ''je li mu Bog mogao predati takav dar ''?
Naravno da jest. Ali zašto bi to trebao učiniti?
Kada sam si posvijestila činjenicu doktrinarnog nereda u kršćanstvu, odgovor se činio očitim. Bez tog dara, nikada ne bismo imali ono što je Isus obećao: mogućnost da sa sigurnošću znamo istinu. Dar papine nezabludivosti jest prijeko potreban. Ne vidimo li dokaz tome u slučaju kada je, između različitih mišljenja, Petar dobio nebesko otkrivenje o Isusovom identitetu?
Kao protestanti, zapravo smo polagali pravo na još nevjerojatniju povlasticu. Držali smo da svaki pojedini kršćanin može sam po sebi znati istinu iz same Biblije. Dakle, govorimo o pojedinačnoj nezabludivosti! Iskustvo pokazuje koliko je pogrešna ova ideja: toliko mnogo nezabludivih kršćana ne može nikako stvoriti toliko brojnih neslaganja.
| < « | » > |
|---|