Uvod priređivača teksta
Pred nešto vremena, naišao sam na knjižicu (i inače sam primjetio da se razne vjerske vrijednote često nađu u neupadljivim tankim knjižicama od 20ak stranica...) „Neke primjedbe na služenje Sv. Mise kod nas“. Supriličila se uz neka moja pomišljanja, slutnje, zaključke; nešto me naučila. Smatram da može čitatelja znatno toga naučiti i odgojiti. Zato je ovim putem djielim sa čitateljima po dozvoli autora. Za sada ćemo objaviti samo neke odlomke koji su u knjizi; ako bude zainteresiranih, objavit ćemo možda cijelu knjižicu (zato se možete javiti s komentarima). Sama knjiga je uređena po malim numeriranim odlomčićima. Odabrao sam samo neke. Originalni brojevi odlomčića su zadržani. Također ne prenosim iz tih samih odjeljaka sve, to jest neke rečenice izostavljam. Ako nakon ovog čitanja poželite imati čitavu knjižicu, možete je naručiti i kod autora u svetištu Vepric, Makarska. Cijena sitnica.
Mirko Horvat
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Iz autorovog uvoda:
U slavljenju sv. Mise posljednjih četrdesetak godina mnogo se toga izmijenilo. Poslije Drugog vatikanskog sabora i novog misala i tolikih liturgijskih dokumenata – nije ni čudno! Isto tako nije čudno, da je nastala neka pomutnja u općoj Crkvi, pa i kod nas. Nismo s u svemu tome snalazili, a život nas je tjerao dalje, trebalo je naprosto svaki dan slaviti misu. Ostalo nam je u pameti nešto od starog, a nismo dobro proučili novo (...).
I zavladalo je neko tiho, čudno, ozračje kado da je sve u redu i da se nema što više tražiti u razvoju i usavršavanju misne liturgije. Sigurno da je tome pridonijela i prirodna inercija i neko uvjerenje da ni ovako ne činimo bitno ništa loše, a te „manje stvari se i onako često mijenjaju ili se mogu obavljati ovako i onako po vlastitom izboru“. Ako tome u nekim slučajevima dodamo duh lažne demokracije, pa i nešto naše taštine (jer tko će mene učiti kako se slavi misa, pa valjda to znam!), onda stanje i ne može biti bolje nego što jest.
Mali je broj svećenika proučio „Opću uredbu Rimskog misala („Institutio generalis Missalis Romani“, skraćeno IGMR), koja se nalazi odmah iza prve korice misala, što ga svaki dan imamo u rukama (...). Ipak bismo morali poslušati dragog papu, blagopokojnog Ivana Pavla II., koji nam je kao ostavštinu dao svoju posljednju godinu kao Godinu euharistije i s njom svoju euharistijsku encikliku. U njoj doslovno pri kraju kaže: „Mora se nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske obnove, kao posljedica pogrješnog shvaćanja osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloporaba... Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharijstisko slavlje poštuju veoma vjerno...Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave...I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrjednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. (...) Upravo da bih ojačao taj duboki osjećaj za liturgijske propise, zatražio sam od mjerodavnih tijela Rimske kurije da pripreme posebni dokument, koji će uključivati također propise pravne naravi, o tome vrlo važnom pitanju. (...)
I sada pred sobom imamo tu uputu, koju je na traženje pape 25. Ožujka 2004. Izdala nadležna Kongregacija, a zove se „Redemptionis sacramentum“ (skrać. RS) – u kojoj se iznose „neke stvari vezane uz presvetu euharistiju, koje valja održavati odnosno izbjegavati“...Kolika je za to najprije odgovornost mjesnih biskupa i BK vidi se po tome što se oni u ovom dokumentu spominju i prozivaju ništa manje od 54 puta!
Ovdje iznosim (nekim redom kako ide sv. misa) što bi u našim prilikama trebalo naglasiti ("održavati"), a što ispraviti ("izbjegavati").
Usput su mi se nametnula i neka razmišljanja, koja nisu točno određena nekim liturgijskim pravilima, ali koja smatram korisnima da se o njima razmisli. Ovdje ima i dosta toga što bi se moglo nazvati „pravilima pristojnosti na misi“. Sigurno, svatko može mnogo toga vrijednoga naći za sebe kad pažljivo čita IGMR i druge liturgijske dokumente koji tumače misu. Dugo sam vremea i sam sebe ispravljao čitajući ove uredbe i još uvijek nalazim nešto nova i nešto što moram kod sebe popraviti. Ovdje ne iznosim sve što se tiče sv. mise, nego samo ono što za naše prilike smatram posebno ovog časa važnim, i ono, dakako, što sam ja iz svoga kuta gledanja zapazio. (...) Volio bih kad bi kome svećeniku koristile ove primjedbe, posebno kojem kandidatu za đakonat i prezbiterat, jer su pisane s velikom ljubavlju i brigom. Znam, teško je mijenjati ono na što smo navikli. A k tome svima nam je znana sudbina knjige, pogotovo kad donosi neke „propise“! (...) Upozoravam onog koji bude ipak ovo listao ili možda i čitao, da je slaba strana ovog pisanja što je pomiješano i ono važno i ono manje važno, pa će zato biti potrebno znati to razlikovati. (...)
Neka sve bude na slavu Božju, kojega najviše slavimo baš u misi! Djevica Marija, Žena euharistije i Majka Crkve, neka svojim zagovorom izmoli u Duha Svetoga milost, da nam mise bude najdraži čin našeg kršćansko života! – A meni neka Bog oproti što sam ovo pisao..., jer sam mnogo sagriješio mišlju, pisanjem, najviše propustom onog važnijeg u korist manje važnog!
Don Alojzije Bavčević
| < « | » > |
|---|