Katkad se prigovara kršćanstvu da nije ispunilo svog povijesnog zadatka tijekom dvaju tisućljeća. Navode se činjenice iz povijesti Crkve koje mogu lako smutiti one koji su slabi u vjeri.
Tom ozbiljnom teškoćom pozabavio se ruski filozof N. A. Berdjajev. Sam prožet kršćanstvom nije mogao ostati ravnodušan na izazov modernog vremena u kojem se šire ideologije koje se ne samo kritički nego gdjekad i neprijateljski suprotstavljaju kršćanstvu. U ovoj knjižici Berdjajev nastoji na zanimljiv i lak način odgovoriti na te prigovore i osvijetliti suštinu kršćanstva i Crkve.
Sadržaj:
1. Uvod
2. Kršćani kao sablazan
3. Prijelom povijesnog kršćanstva
4. Božansko biće Crkve
5. Pitanje odgovornosti i krivnje
6. Crkva i grešnici
7. Novo vrijeme
8. Novo kršćanstvo
Uvod
Kršćanstvo u svojoj povijesti nije, nažalost, uvijek pokazivalo evanđeoskih uspjeha. I danas kada se kršćanstvo prosuđuje kroz ljude, kršćane može štošta zapinjati da se vidi pravi smisao kršćanske nauke i kršćanskog poslanja. To naglašuje Berdjajev uz napomenu da je kršćanstvo ipak daleko najidealnije od svih drugih religija, koje je lakše proživljavati i izvršavati od kršćanstva. Pa i onda kada se ljudima obećava bolji život i ,,raj na zemlji’’, sigurno je kršćanstvo sa svojom zahtjevnošću daleko iznad svih ljudskih pokreta i nastojanja.
Kod ocjene kršćanstva pa i kršćana morali bismo uvijek razlikovati poziv na dublji duhovni život od onih koji stvari ne promatraju tako. Kršćanin je pozvan sa čitavom zemaljskom prirodom na preokret u božanski život. A to je ono na što se često ne pomišlja i što se često ne otkriva, već se samo naglašava ono u čemu kršćani griješe. Kršćanstvo ne želi sile, već slobodu čovjeka, koja će se naći u silnicama Božje milosti, Božje pomoći, koja će preokrenuti ,,tvrdošijatu’’ ljudsku narav u božanski sadržaj.
Kršćanstvo se napada i pritom se zaboravlja da su glavni napadači oni koji su iskrivili kršćanstvo u samima sebi; oni koji su ga se odrekli i napokon ti isti koji su ga počeli proklinjati, jer nije ostvarilo idealni svijet. Ovi zaboravljaju da su upravo oni ti izdajnici kršćanstva. Prije svega svi oni nisu evanđeoski živjeli, nisu nastojali svoj naravni život prožeti milošću Evanđelja. Živjeli su po ,,svojoj pravdi’’, a ne po pravdi Evanđelja. koja stoji u zapovijedi ljubavi.
Povijesni nedostaci kršćanstva koji su u povijesti jasni ne mogu se opravdati, ali se mogu potpunije gledati: kršćanstvo je moralo preokretati ljudsku oporu narav pa su kršćani - osobito povijesni nosioci kršćanstva - u tom griješili. No, to nije bilo ništa bitno kršćansko, bitno evanđeosko, već sasvim nešto drugo i za to su odgovorni ljudi koji sami nisu bili dovoljno kršćani, već je njihovo djelovanje poprimalo samo kršćansku etiketu Svakako to nije bilo dobro, veli Berdjajev.
No valja nam znati da je kršćanstvo poslano radi bolesnih, radi grješnika da ih evanđeoski preporodi i uvede u Kraljevstvo Božje. I u tom smislu svima nam je dužnost prihvaćati Duh Evanđelja, s njime živjeti i drugima ga davati. Samo ćemo u tom smislu biti prenosioci Kristove istine i njegovog zakona Ljubavi.
| < « | » > |
|---|