Nedjelja, 17 Srpanj 2011 11:54
Mirko Horvat
Kršćanstvo -
Autoritet Crkve
Crkva postoji već dvije tisuće godina, a svijet je unutar Crkve svakako pribraniji, razumniji, uravnoteženiji u svojim nadanjima, zdraviji u svojim nagonima, radosniji i veseliji u susretu sa sudbinom i smrću, od onoga izvan nje.
U ovom vremenu relativizma kada nas zbunjuju neprestani napadi na vjeru i Crkvu, kada nas napastuju i osobna razočaranja, valja ponoviti argumenate koji kroz povijest hrabre vjernike i dokazuju kako je katolička vjera za svakog čovjeka velika milost kojoj se valja otvoriti i za nju živjeti.
Više...
Utorak, 26 Travanj 2011 17:12
Dario C.
Kršćanstvo -
Autoritet Crkve
.jpg)
Još od početka ovog desetljeća vode se - pri Međunarodnoj mješovitoj komisiji za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavne crkve - učene rasprave o ulozi koju Papa ima u Crkvi. Tema 11. zasjedanja Komisije, koje je održano u rujnu 2010. godine u Beču, bila je „Uloga rimskog biskupa u zajedništvu Crkve u prvom tisućljeću“. Katolički predstavnici su nazočili pravoslavnoj liturgiji, pravoslavci katoličkoj. Zasjedanje je bilo „označeno duhom prijateljstva i suradnje u uzajamnom povjerenju“.1
Problem čijem rješavanju Komisija nastoji pomoći, nastao je povodom mučnih događanja s kraja prvog tisućljeća; kada su morbidna događanja u bizantskoj carskoj kući izvršila tragičan utjecaj na povijest Crkve. Ovaj će članak ukazati na glavne nedoumice u razrješenju pitanja kojim se Komisija bavi; čitatelju će postati razvidno, koliko je posao Komisije težak.
Ova povijest dovesti će nas do Focija, osnivača „protulatinske stranke“ i patrijarha Carigrada 858. – 867., te 877. – 886. godine.
Više...
Utorak, 12 Travanj 2011 06:34
Kršćanstvo -
Autoritet Crkve
(…i zašto je protestantizam nužno pogrešna vjera)
 Unatoč svim međusobnim nesuglasicama, svim nekatoličkim crkvama i zajednicama jedan je stav zajednički, a to je da Katolička crkva više ne drži apostolsku vjeru te ne može postavljati zahtjev da se ostane njezinim članom. Drugim riječima, Crkva je navodno od izvorne vjere u jednom trenutku otpala, i pravu vjeru treba tražiti negdje drugdje – u vlastitoj zajednici koja tu vrijednost prisvaja sebi, ili u neprestanom reformacijskom procesu koja teži nekoj budućoj obnovi izvorne vjere. Različite su jedino interpretacije kada bi do tog prekida došlo. Za starokatolike, on se dogodio proglašenjem dogme o papinoj nezabludivosti. Za pravoslavce, prisvajanjem papinog primata. Obje ove crkve još tvrde da drže kontinuitet sa izvornim i višestoljetnim naukom povijesnog kršćanstva. Protestanti, pak, smatraju da je do masovnog otpada došlo negdje u 4. st., pošto je kršćanstvo steklo slobodu vjeroispovijesti u Rimskom Carstvu. Tada bi se navodno kršćanstvo liberaliziralo i tako u sebe uvuklo brojne elemente poganskih religija koji će ga posve iskriviti; i zato je potrebno ponovno ga reformirati, odnosno vratiti na prijašnje stanje.
U ovome članku osvrnut ćemo se na tu protestantsku teoriju, i dokazati zašto je ona ne samo povijesno-činjenično posve pogrešna, nego i, uzevši u obzir vrijednost kršćanske objave, apsolutno nemoguća. Te istovremeno, utvrditi ono temeljno načelo, da kršćanstvo nikad ne može upasti ni u temeljni ni u potpuni otpad od vjere, već da se njegova bit mora nužno održati kroz sve vjekove.
Više...
Četvrtak, 17 Ožujak 2011 19:36
Dario C.
Kršćanstvo -
Autoritet Crkve
U odnosima između pravoslavaca i katolika, pitanje Pape je doista vrhunskog značaja: za katolike, Papi pripada - u njegovoj službi vrhovnog učitelja i upravitelja vjernika – prerogativ da kontrolira svaki dio života Crkve1. Papa može - kada o nekom vjerskom ili moralnom pitanju progovara „ex cathedra“, dakle u vrlo svečanoj i vrlo rijetko korištenoj formi - proglašavati dogme2. Pri tome može u stvarima vjere proglašavati čak i one dogme o kojima još nije raspravljao koncil. Tu je ovlast, tako, koristio Papa Pio XII., proglasivši 1950. godine dogmu da je Marija tijelom uznesena u Nebo3 (zbog čega Crkva nema niti jedne jedine relikvije njenog tijela, niti je tijekom dvadeset stoljeća zabilježen neki izvještaj da su takve relikvije igdje čuvane; zapravo se blagdan Marijinog Uznesenja slavi već mnogo stoljeća i na Zapadu, i na Istoku – samo nije „ex cathedra“ bio proglašen dogmom)4.
Pogled na prigovore pravoslavaca na ovo naše katoličko poimanje uloge biskupa Rima možemo dobiti u jednom lijepom i vrlo dostojnom izvoru: u književnoj ostavštini Abe Justina Popovića, duhovnika manastira Ćelije (ranije, profesora bogoslovije u Beogradu, dok ga komunističke vlasti nisu odatle uklonile), kojega je Srpska pravoslavna crkva proglasila svetim 2010. godine.
Osobito ćemo pogledati što Aba Justin piše o sv. Lavu I., Papi čiju ikonu vidimo uz ovaj članak.
Više...
Petak, 04 Veljača 2011 19:32
Kršćanstvo -
Autoritet Crkve
 Jedan od najtragičnijih momenata za jedinstvo Crkve zasigurno predstavlja raskol između Zapada i Istoka, današnjih entiteta Katoličke i Pravoslavne crkve, stanja formalno nastalog, kako se uzima, uzajamnim činima ekskomunikacije iz 1054. god. Unatoč nekim značajnijim pokušajima (ponajprije tzv. ,,sabora jedinstva'' – II. lionskog iz 1274. i Firentinskog (1439. - 1445.), ova podjela ostaje nezacjeljenom sve do danas. U dosadašnjem ekumenskom dijalogu značajnih pomaka na doktrinarnom planu zasad nema i pozicije ostaju nepromijenjene: obje strane predbacuju drugoj raskolnički čin i zapreke za uspostavom punog jedinstva ostaju neriješene. Kroz povijest su se, nažalost, u prvi plan kao uzrok razjedinjenja (u većoj mjeri podsvjesno) isticali politički, društveni, kulturni i običajni razlozi. Zato je zadaća ekumenskog dijaloga bolje međusobno upoznavanje, spoznaja zajedničkih vrijednosti, te uklanjanje svih neteoloških zapreka i nadilaženje povijesnih napetosti proizašlih iz krivice ljudskog faktora. Istovremeno, nameće se nužnost ozbiljnog razmatranja svih doktrinarnih razlika, radi postizanja jedinstva unutar potpunog suglasja o sadržajima objave – definiranim vjerskim istinama.
Više...
|
|
