Katolik.hr

Usred svih drugih pripovijesti o neobičnim dogodovštinama i postupcima u životima papa, značajni kuriozitet pobuđivala je i ona o neobičnom spletu okolnosti koje je učinio da u jedinstvenom slučaju rimski biskup postane – žena. U određenim segmentima povijesti prihvaćena kao pouzdana činjenica, ova legenda aktualizirala se nedavno u književnosti, nastojeći tako (poput sličnih popularnih fikcijskih romana) pridobiti profit na račun navodno neraščišćenih detalja iz povijesti Crkve. Ponekad se pak susreće i kao sastavni dio protukatoličke promidžbe, koja nastoji na temelju dezinformacija ostvarivati svoje misionarske ciljeve. U nastavku prenosimo studiju koja dokazuje legendarni karakter ove pripovijesti, i tako razjašnjava još jednu povijesnu nedoumicu.

Kolokvijalno za oznaku stvarnosti Crkve na čelu s rimskim biskupom – papom, nerijetko srećemo različite termine, tj. – Katolička crkva i Rimokatolička crkva. Često ih se smatra i istoznačnicama, te uglavnom ne obraća pažnja na njihovo točno značenje. No ipak, svaka od njih sadrži posebno značenje, i međusobne razlike u određenim situacijama mogu se pokazati od presudne uloge u izražavanju željene poruke, a ponekad dovesti i do konfuzije. Stoga je potrebno svrnuti pažnju na precizno određenje i uporabu pojmova.

Jedna od najčešće krivo shvaćenih dogmi među nekatolicima jest ona o nepogrešivosti pape,čemu je često krivac i čista lijenost, nespremnost da se dođe do točne informacije. Neki vjeruju da dogma o nepogrešivosti govori da je papa bezgrješan, dok drugi, nešto bolje – iako i dalje nedovoljno – informirani, drže da se papa, kad god je riječ o proglašenju neke nove doktrine, poziva na neku posebnu magijsku moć. Ovoj je zabludi donekle krivo i već navedeno, ustaljeno ime ove dogme, koje kod neupućenog može stvoriti zabunu, zbog čega se danas sve češće, i mnogo preciznije, govori o nezabludivosti pape.

           Papinski primat nije kroz povijest nikad bio upitan u samoj Crkvi, već su ga osporavali samo oni koji joj nikad i nisu pripadali ili su od nje otpali. Zbog svoje taštine nisu ga priznavali ni mnogi izopćenici, a neke su protestantske sekte otišle čak tako daleko da papu proglase antikristom.

To mi se pitanje nametnulo povodom članka Tomislava Šagi-Bunića "Nepogrešiv čovjek i papina nepogrešivost" (br. 1 od 9. I. 1972). Osvrnut ću se samo na objektivne podatke iz prošlosti rkt. Crkve od onih vremena kada je vrhovna hijerarhija rkt. Crkve, zastupana po papama, vršila (i određivala) takve strahote kakvih nije bilo ni u jednoj kršćanskoj Crkvi (iako je ipak bilo, ali daleko manje). Kažem daleko manje, jer druge Crkve nisu imale takvu teritorijalnu vlast i utjecaj kao rkt. Crkva po svom vladaru papi (vladaru nad vladarima). Evo primjera iz povijesti: