U svjetlu aktualne afere oko otpuštanja kandidata iz riječke Bogoslovije, u javnosti su se postavila određena pitanja, među kojima se iz pojedinih tekstova sekularnih novinara (od kojih se neki inače predstavljaju kao katolici), mogla izvući relativizacija odluke sjemenišnih poglavara i provući teza da homoseksualne sklonosti kao takve ne čine kandidata neprikladnim za ređenje. Kao odgovor na to prenosimo članak koji daje uvid u pravu istinu1.
Osim problema s otvorenom, razuzdanom homoseksualnošću u sjemeništima, kojima sam očito uznemiren, jednako me zabrinjava ono što smatram kompromisom s homoseksualnošću. Mislim na stav kojim se tvrdi da, dok je odmetnički, otvoreno praktični homoseksualac neprikladan kandidat za svećeništvo, dotle pravovjerna osoba koja osjeća homoseksualne sklonosti, ali ih zadržava u sebi i nije u njima aktivan, jest prikladan, tj. to bi bio homoseksualac koji 'živi čisto'.
Ozbiljno se ne slažem s idejom da je jedina razlika između prikladnog homoseksualnog kandidata i neprikladnog živi li netko čisto ili ne. Homoseksualci ne bi trebali biti ređeni uopće. Točka. Živio netko čisto ili ne. Muškarca kojeg je seksualno uzbuđuju drugi muškarci, jednostavno ne bi trebali rediti. Zapanjuje me da se neki pravovjerni katolici vjeruju da bi ređenje homoseksualaca bilo u redu sve dugo ne stupaju u homoseksualne aktivnosti. Zašto je to tako?
