Uvod
Majka Terezija jednom je prilikom bila pozvana održati govor na jednom američkom sveučilištu. Prije nego što je stupila na podij, najavljivač je završio predstavljanje s riječima: „Kako zanimljivo: Majka Terezija dolazi iz najsiromašnije zemlje svijeta u najbogatiju zemlju svijeta govoriti o bogatstvu!", na što je ona odgovorila: „Ne, Indija nije nimalo siromašna zemlja. Krasi ju neizmjerno kulturno bogatstvo. SAD je, mislim, najsiromašnija zemlja na svijetu. Majke tu ubijaju vlastitu djecu. Koje je veće siromaštvo od toga?"
Abortus. Sama riječ izaziva mnoge kontroverze u javnom prostoru kako Hrvatske, tako i svijeta. U ovoj maloj studiji o pobačaju nadam se predstaviti dva argumenta protiv abortusa, dati pregled argumenata za abortus te ih konkluzivno pokazati neispravnim, razotkrivajući abortus kao (nimalo ne pretjerujući) najveće zlo današnjeg svijeta.
Vjerojatno sam u prijašnjoj rečenici uvrijedio sve koji se identificiraju kao pobornici izbora žene za pobačaj, te se obraćam, vrlo vjerojatno, publici koja je isključivo protivna abortusu. Čemu, onda, uopće ovo?
Prije svega, želja mi je ohrabriti svakog čitatelja koji se u raspravi o abortusu zauzima za pravo na život nerođenog djeteta, da je takav stav moguće obraniti poprilično jednostavnom logikom; no i više od toga – da je „pro-life“ stav jedini mogući stav osobi zdravog razuma. Uz to, nužno je intelektualno opremiti čitatelja i osposobiti ga za mijenjanje kulture smrti u kulturu života - naime, ako abortus zaista jeste, kao što ću pokušati pokazati, ubojstvo nerođenog djeteta s jednakim pravima kao i svaka odrasla osoba, onda nema hitnijeg problema od mijenjanja zakonske situacije koja dopušta legalan abortus. Ako je pobačaj zaista ubojstvo, onda mi, kao "pokret otpora", imamo dužnost, ljudsku i kršćansku, braniti one koji su najugroženiji.
Premda je apel upućen, vjerujem, većinski kršćanskoj publici, argumenti koji će biti predloženi su religiozno neutralni i neovisni o bilo kojoj vjeroispovijesti. To znači da će imati jednaku težinu za ateista, agnostika, kršćanina, muslimana, židova, budista, konfucionista, hinduista ili osobu bilo koje konfesije, dok god prihvaća tri sljedeće premise; prva je znanstvena, druga moralna, a treća legalna:
1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Svi ljudi imaju neotuđiva prava, među kojima je i pravo na život, zato što posjeduju ljudsku prirodu.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako je pravo na život ugroženo, zakon ga mora obraniti.
Ukoliko su ove tri premise istinite, nužno slijedi da se abortus mora učiniti nezakonitim. S prvom premisom utvrđujemo da je svako nerođeno dijete živi član ljudske vrste, drugom premisom da svi članovi ljudske vrste imaju pravo na život, a trećom da zakon mora štititi to pravo. Stoga, abortus mora biti ilegalan.
Prva premisa, da život započinje sa začećem, je biološka činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski udžbenik će posvjedočiti toliko, kao i ove reference:
"Razvoj čovjeka započinje pri oplodnji, procesu u kojem se muška gameta ili spermiji ujedini sa ženskom gametom ili oocitom da bi formirali jednu stanicu koja se naziva zigota. Ova visoko-specijalizirana, totipotentna stanica označava početak svakog od nas kao jedinstvenog pojedinca1"
„Zigota je početak novog ljudskog bića (tj. embrija)2“
"Razvoj započinje s oplodnjom, procesom pri kome se muška gamenta, spermiji, i ženska gameta, oocita, ujedinjuju da bi nastala zigota3"
"(Zigota), formirana sjedinjenjem oocite i spermija, je početak novog ljudskog bića4"
"Ljudski embriji započinje razvoj nakon sjedinjenja muške i ženske gamete za vrijeme oplodnje… Ovaj trenutak u formaciji zigote može se uzeti kao početak ili nulta vremenska točka embriološkog razvoja5"
"Biološki govoreći, ljudski razvoj započinje s oplodnjom6"
Uz to, znanstveni i medicinski stručnjaci nimalo ne dvoje oko toga kada ljudski život započinje:
"Završetkom oplodnje, postoji jedinstveno genetički ljudsko biće.7"
"Netočno je reći da biološki podaci ne mogu biti odlučni… Znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život započinje sa začećem8"
"Nakon što je oplodnja završila, novo ljudsko biće počinje postojati. Ovo više nije pitanje ukusa ili mišljenja… ovo je čisti eksperimentalni dokaz. Svaki pojedinac ima vrlo uredan početak, pri začeću.9"
Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje sve biološke oznake života: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast, adapracija preko određenog vremenskog perioda, stimulativnost i konačno, mogućnost reprodukcije.
No, zamislite da vam netko odgovori: "To je moje tijelo i imam pravo činiti s njim što hoću." Ustinu, ovo se na prvi pogled čini opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?
No, "To je moje tijelo" fraza je netočna. Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embriji posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru – od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih stanica. To znači da je embriji zasebno tijelo unutar majčinog tijela.
Stoga, na to odgovaramo: "Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo tvoga djeteta."“
Ranije smo vidjeli smo da se prvi argument protiv abortusa sastoji od tri premise – tri tvrdnje koje, ukoliko su točne, znače da je abortus namjerno ubojstvo ljudskog bića i ne smije biti legalan.
One su:
1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Zato što smo ljudi, a ne biljke ili životinje, imamo određena neotuđiva prava – kao pravo na život.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako to nije uloga zakona, onda zakon nema nikakvu ulogu.
Vidjeli smo da je početak novog ljudskog života pri oplodnji znanstvena činjenica oko koje stručnjaci ne dvoje. Uz posjed svih oznaka života, embriji ima specifičnu i jedinstvenu genetičku strukturu, različitu od majčine, tako da on nije dio njezina tijela, već je zaseban organizam unutar nje.
No, zamislite sljedeći prigovor: "Od karakteristika života koje si nabrojao, embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije!"
Ovo je očajnički potez. Ni novorođenčad ne posjeduju *imanentnu* mogućnost reprodukcije, no njih svejedno smatramo ljudskim bićima ekvivalentnih po vrijednosti odraslom čovjeku. Kada se kaže „mogućnost reprodukcije“, ne misli se na cijeli životni tijek, već mogućnost reprodukcije u određenom periodu. Mogućnost razmnožavanja u potencijalnosti jednaka je i kod novorođenčeta i kod embrija.
No, čak i tvrdnja da embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije u svom trenutačnom stanju nije per se istinita10.
Stoga, s prvom premisom utvrđenom, okrećemo se drugoj: svaki čovjek ima pravo na život.
Ovo bi trebalo biti očito i najpomračenijem umu. Od UN-ove deklaracije o ljudskom pravima do ustava svih modernih republika, ova se tvrdnja prihvaća bez imalo rezerve. Svaki čovjek, bez obzira na boju kože, naciju, religiju, sposobnosti, visinu, težinu ili svjetonazor ima pravo na život upravo zato što je ljudsko biće.
Tvrdnja je jednostavna: Ili SVI ljudi imaju pravo na život ili samo NEKI ljudi imaju pravo na život. Ili svi imaju pravo na život ili samo bijelci imaju pravo na život, a ne crnci, ili samo kršćani, a ne Židovi ili samo odrasli, a ne djeca ili samo muškarci, a ne žene.
Povijesno, jedino kada se željelo nauditi nekoj skupini ljudi se prihvaćalo da samo neki imaju pravo na život. Najizrazitiji primjer toga je nacistička Njemačka, gdje su pripadnici „nadrase“ jedini imali pravo na život. Ostali su bili obespravljeni robovi.
Ukoliko bi netko prihvatio ovu očitu moralnu laž, činio bi isto što i robovlasnik, šovinist ili arijevac kao Hitler. No dakako, svi ovi primjeri koje sam nabrojao su očito moralno izopačeni i zli, odurni i evidentno neispravni. Stoga nužno slijedi zaključak da svi ljudi, bez obzira na njihove karakteristike, fizičke ili psihičke, imaju pravo na život.
Treća premisa, "Zakon mora štititi osnovna ljudska prava", trebala bi biti jednako tako samoevidentna svakom čitatelju. Ako uloga zakona nije očuvanje ljudskog dostojanstva, barem u njegovom osnovnom obliku – kao pravo na život – onda ne znam čemu uopće zakon služi.
Ako za neki čin – kao krađu, robovlasništvo ili ubojstvo - uviđamo da je zao, moralno loš, onda nužno želimo formalizirati zabranu tih čina. Zamislite svijet u kome svi priznaju da je pedofilija oduran i zao moralni čin, no svejedno nije ilegalna. Takav svijet se čini apsurdnim, i s dobrim razlogom – ako želimo zaštititi nešto vrijedno, kao vlasništvo ili život, onda činimo sve što nam je u moći da bismo to napravili, ne kršeći pritom sami moralne principe oko kojih se slažemo, dakako.
Ako ne bismo željeli da nešto kao ubojstvo ili krađa bude ilegalno onda smo ili licemjeri ili zaista ne mislimo da su ubojstvo ili krađa nešto krivo.
Čini se, stoga, da imamo snažan argument protiv abortusa, iskazan kroz tri jednostavne premise. No, prije nego što zaključimo pobjedu nad problemom pobačaja, moramo pogledati koje argumente nude zagovornici istoga, uključujući i njihov odgovor na ove tri tvrdnje.
Budući da smo ranije pokrili prvi argument protiv abortusa u tri premise te vidjeli njihovo osnovno opravdanje, moguće je sada dati pregled prigovora koje pobornici pobačaja izlažu, te analizu njihovih protuargumenata.
1. Premda je fetus biološki ljudsko biće, ono nije ljudska osoba. Ne može raditi ništa što ljudske osobe mogu – ne može osjećati, misliti, birati, komunicirati. Stoga, abortus nije ubojstvo ljudske osobe, već odstranjenje ljudskog tkiva.
Skrivena premisa ovoga argumenta je funkcionalizam – teorija etike prema kojoj se nečija vrijednost (ili u ovom slučaju nečija kategorizacija kao osoba) procjenjuje s obzirom na sposobnosti koje posjeduje. Ali to je svakom razumnom biću očito pogrešno.
Zašto?
Jer u razmišljanju razlikujemo što neka osoba je od toga što neka osoba čini. Između "biti osoba" i "funkcionirati kao osoba". Kapacitet za specifične ljudske čine – kao razmišljanje, komunikacija, ljubav – znak je ili manifestacija onoga što ta osoba je, ali netko može svejedno biti osoba, a ne činiti ili uopće ne moći činiti takve stvari.
Uzmimo za primjer ljude u komi. Oni ne posjeduju trenutačni kapacitet za razmišljanje ili komunikaciju ili čak osjet, no svejedno su ljudske osobe, a ne "ljudske ne-osobe". Ako je funkcionalizam istinit, onda slijedi da ljudi u dubokom snu nisu osobe, stoga je dopušteno ubiti ih.
Također, ako procjenjujemo vrijednost osobe s obzirom na njene sposobnosti, zašto onda ne bismo označili ljude s teškim mentalnim oštećenjima kao „ne-osobe“ i jednostavno ih se riješili? Oni ne mogu činiti „specifično ljudske čine“, kao više razmišljanje ili komunikacija. Zašto onda njih ne bismo smjeli smaknuti?
Osim toga, gdje bismo povukli granicu između "osobe" i "ne-osobe"? Novorođenče je nesposobno za apstraktno mišljenje, smislenu komunikaciju ili bilo kakav čin koji bismo inače pridržali "osobama". Zašto onda ne bismo imali pravo ubiti novorođenčad jednako kao i nerođenu djecu? Također, pretpubertetsko dijete nema potpuno razvijen prednji moždani režanj, spolni sustav mu je neaktivan i nerazvijen, sposobnost mišljenja je ograničena u usporedbi s odraslom osobom. Zašto onda ono ne bi bio inferiorna osoba naspram odrasle osobe, te ovisilo, uključujući i po pitanju života, o „punim osobama"?11
U nedavnoj povijesti, osim u Hitlerovoj Njemačkoj spomenutoj u prošlom članku, je u dva slučaja neka skupina ljudi označena kao "ljudske ne-osobe": egzodus indijanskih domorodaca za vrijeme kolonizacije Sjeverne Amerike, te period američkog robovlasništva.
Jedini slučaj kada se nekoga pokuša mentalno i lingvistički umanjiti nazivom "ljudske ne-osobe" jeste kada nekoga želimo povrijediti.
2. Dobro, dobro, shvaćam da funkcionalizam nije generalno prihvatljiv, ali glavna razlika između ljudske osobe i fetusa jeste u tome što osobe imaju mozak. Imaju barem osnovne predispozicije za sve ljudske čine. Ono što se razvija u utrobi žene nije osoba dok nema razvijen mozak.
Pretpostavka ovog odgovora je da je razvoj mozga ključni čimbenik koji određuje je li fetus osoba ili ne. No to je sasvim proizvoljna i znanstveno neopravdana tvrdnja. Zašto baš razvoj mozga? Zašto ne kromosomska potpunost, koja je nužna da bi se mozak uopće razvio? Branitelji prava na pobačaj na to ne mogu odgovoriti, jer znaju da bi izabiranje genetičke cjelovitosti kao prekretnicu značilo da je, od trenutka oplodnje, nerođeno dijete osoba.
Na argument da je mozak nužna pretpostavka svih ljudskih čina, možemo mirno odgovoriti da je pretpostavka mozga genetička cjelovitost subjekta, time potpuno razarajući prigovor.
No, koji je to točan trenutak razvoja mozga, mogli bismo upitati. Rana elektronička aktivnost je zabilježena u vrlo ranim embrionalnim fazama. Osnove živčanog sustava se formiraju između 18. i 20. dana trudnoće – prije nego većina žena otkrije svoju trudnoću. Mozak se zatim ubrzano razvija između 31. i 33. dana, te nastavlja razvoj do rođenja. Koja je točka kada možemo reći: "Sada ima dovoljno razvijen mozak da se može smatrati osobom"?
I opet, što je mozak?
Mozak je organ sastavljen od nakupine tkiva diferenciranih živčanih stanica. Budući da su ljudske stanice totipotentne, tj. da i nakon što su se specijalizirale za određenu svrhu – kao kožno tkivo, moždano tkivo i sl. – sadrže upute za specijalizaciju u bilo koju drugu stanicu – mozak se od drugih organa razlikuje na staničnoj razini jedino po specijalizaciji.
To konkretno znači da zagovornik prava na pobačaj tvrdi da je netko osoba zato što su mu enzimi na određen način usmjerili razvoj stanica.
Ako to nije vrhunac ad hoc apsurda, onda ništa nije.
| < « | » > |
|---|