printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

Istospolni brak i životno partnerstvo – korupcija umotana u celofan ravnopravnosti i građanskih prava

Danas građani mnogih zapadnih zemalja žive u političkom sustavu gdje se javni novac i državne institucije ne koriste u svrhe za koje su namijenjene, a to je dobrobit opće populacije, nego se umjesto toga zloupotrebljavaju za realizaciju privatnih i ideoloških interesa političko-sudačkih struktura koje njima upravljaju. Istospolni brak i životno partnerstvo školski su primjer takve zlouporabe. Kako bi otkrili njihov koruptivni karakter, potrebno je objasniti zašto se formiranje muško-ženskih zajednica prepoznaje kroz sustav društvenih i državnih pravila, ili ukratko, zašto brak postoji kao društvena institucija i kategorija državnog angažmana. Ljudi uglavnom ne razmišljaju kritički o tom pitanju zbog čega je u javnosti stvorena lažna slika o tome da je pitanje angažmana države oko istospolnih zajednica ustvari pitanje ravnopravnosti i građanskih prava. Tako primjerice više od šezdeset posto Amerikanaca podržava angažman države u obliku istospolnog braka, dok je postotak onih koji podržavaju druge oblike angažmana države oko istospolnih zajednica još i veći. U ovom članku kritički ćemo analizirati brak, kako bi u konačnici pokazali da je svaki angažman države oko istospolnih zajednica ustvari nelegitimno i koruptivno postupanje koje zloupotrebljava javni novac i državne institucije za pogodovanje privatnom interesu pojedinaca koji preferiraju istospolni način suživota.

Kad govorimo o bračnom statusu, govorimo o statusu određene romantične zajednice nakon vjenčanja odn. nakon procesa društvene ili državne validacije te zajednice. Takvom službenom potvrdom ili odobrenjem od strane trećih osoba, obična romantična zajednica dobiva status bračne zajednice. Dakle na razini definicije, brak je prilično jednostavan i lako razumljiv koncept. No, stvari se kompliciraju ako postavimo pitanje o svrsi tog procesa validacije i zašto on uopće postoji. Romantična zajednica samo je način na koji se ljudi međusobno povezuju temeljem svojih osobnih sklonosti i interesa. Kao takva, svaka romantična zajednica samo je dobrovoljni, intimni i privatni odnos dvije osobe. Slijedom toga, nameće se pitanje zašto bi se neka treća strana, bilo da se radi o roditeljima, Crkvi ili državi, uopće miješala u taj privatni odnos putem službene potvrde ili odobrenja? Generalno govoreći, ljudi se miješaju u nešto ako u tome vide interes. Dakle, očito su ljudi uspostavili proces javne validacije romantičnih zajednica jer su u tim zajednicama vidjeli nekakav interes. Najbolji način da doznamo o kakvom se interesu radi jest da pogledamo povijest braka, ili drugim riječima, povijest validacije romantičnih zajednica.

Proces validacije romantičnih zajednica datira iz davnih vremena kad su društva imala potrebu formirati nove saveze između plemena, klanova i sela; jačati društvene veze; i stabilizirati vitalni društveni status. Za realizaciju tih potreba, bilo je nužno stvoriti nove krvne veze. Budući da romantične muško-ženske zajednice imaju inherentni potencijal za stvaranje tih veza, to je bio razlog zbog kojeg su drevna društva koristila razne običaje i rituale kao mehanizme validacije muško-ženskih zajednica.

Veći dio zapadne povijesti, validacija je provođena putem privatnih ugovora i dogovora između obitelji dva partnera. Budući da su obitelji trebale produženje obiteljske linije, način prijenosa imovine ili bogatstva, održavanje kraljevske ili aristokratske loze, zaštitu kćeri od dugoročnih troškova odgoja i sl., roditelji su putem ugovora i dogovora kontrolirali, potvrđivali i odobravali romantične zajednice svoje djece.

Lokalne zajednice bile su uključene u proces validacije zbog rađanja tzv. legitimne djece. Žena u prenatalnom ili ranom postnatalnom razdoblju nije u mogućnosti samostalno zadovoljiti vlastite i djetetove potrebe. U tom smislu, ako bi otac djeteta bio nepoznat to je značilo nužnost angažmana lokalne zajednice i osiguranje resursa kojima će se zadovoljiti potrebe majke i djeteta. Zbog toga je kod lokalnih zajednica postojao snažan interes za legalno udruživanje muškarca i žene prije nego se dogodi trudnoća. Takvim postupkom je u slučaju trudnoće postojala jasna društvena struktura kroz koju majka i dijete imaju pravo na potporu od oca, ali i struktura koja je osiguravala djetetovo pravo nasljeđivanja, nošenja očevog prezimena i sl.

Crkva polazi od toga da je zajedništvo muškarca i žene ustanovljeno od Boga samim stvaranjem čovjeka te je zbog tog razloga ona bila uključena u proces validacije tog tipa romantične zajednice.

Konačno, država se uključila u proces validacije kako bi zaštitila opću populaciju. Budući da zajednica muškarca i žene posjeduje inherentni prokreativni potencijal, realizacija tog potencijala može imati niz negativnih posljedica na ljude u općoj populaciji. Na primjer, kada se taj prokreativni potencijal realizira u majčinstvo i očinstvo, prekidi i toksični odnosi majke i oca negativno djeluju na fizičko, emocionalno i mentalno zdravlje djeteta. Nadalje, nedavne studije iz SAD-a potvrdile su općepoznatu činjenicu visokih javnih troškova samohranog roditeljstva. U SAD-u se ti troškovi procjenjuju na više od 100 milijardi dolara godišnje. Konačno, kriminalističke studije pokazuju da je najpouzdaniji indikator kriminalnog ponašanja u zajednici udio obitelji bez oca. U usporedbi s cjelovitim obiteljima, djeca u obiteljima bez oca češće koriste droge, češće postaju članovi bandi, češće postaju maloljetni ubojice, te kao takvi, narušavaju sigurnost ljudi u zajednicama. Budući da država koristi sustav zakona kako bi usmjeravala i kontrolirala one pojavnosti koje utječu na dobrobit opće populacije, a kako smo upravo vidjeli, inherentni prokreativni potencijal jest takva pojavnost, sve države svijeta imale su snažan interes staviti taj prokreativni potencijal u okvir zakona.

Povijest braka o kojoj smo upravo govorili daje nam jasan odgovor na pitanje zašto su ljudi bili zainteresirani za proces validacije romantičnih zajednica. Inherentni prokreativni potencijal muškarca i žene ima značajan utjecaj na ljude u društvenoj zajednici, zbog čega se kod ljudi javila potreba za uspostavom nekog oblika kontrole i usmjeravanja tog potencijala putem procesa javne validacije. Bez tog potencijala, drevna društva, obitelji, lokalne zajednice, Crkva i države nikada ne bi uspostavile takav proces. Stoga, jedini razlog postojanja braka jest postojanje inherentnog prokreativnog potencijala.

S obzirom na navedeno, više je nego očito zašto su istospolni brak i životno partnerstvo nelegitimni politički konstrukti. Naime, formiranjem istospolnih zajednica ne nastaje nikakav inherentni potencijal koji bi mogao imati posljedice na ljude u društvenoj zajednici. Kao takve, te zajednice spadaju u kategoriju privatnih zajednica suživota kroz koje pojedinci teže ostvarenju prijateljskih, romantičnih, ekonomskih, rođačkih, religijskih i sličnih interesa. Tako je iz pozicije utjecaja na društvenu zajednicu, suživot istospolnih partnera na razini suživota poligamnih partnera, cimera, rođaka, braće, časnih sestara, fratara i sl. Drugim riječima, s obzirom na činjenicu da formiranjem takvih zajednica ne nastaje inherentni potencijal koji bi mogao imati posljedice na ljude u okolnoj zajednici, one nikad nisu prepoznavane, usmjeravane ili kontrolirane kroz sustav društvenih pravila ili nekakav proces javne validacije. Također, zbog nedostatka utjecaja na dobrobit opće populacije, takve zajednice nikad nisu bile prepoznate, usmjeravane ili kontrolirane od strane države, kroz sustav zakona.

Međutim, političari i politički motivirani suci koji su omogućili postojanje istospolnog braka i životnog partnerstva potpuno su zanemarili ove jednostavne činjenice, te su istospolni suživot počeli tretirati kao nešto što utječe na dobrobit opće populacije tako značajno, da se mora prepoznati zakonom i biti pod izravnom kontrolom države, jednako kao što je to primjerice zaštita okoliša, terorizam, kriminalno ponašanje, sigurnost cestovnog prometa, znanost, ekonomija, zdravstvena i socijalna zaštita, prokreativni potencijal muškarca i žene, javna infrastruktura ili bilo koje drugo područje koje utječe na dobrobit opće populacije.

Pošto je više nego očito da istospolni suživot ne spada u kategoriju takvih javnih pitanja i da nema apsolutno nikakve racionalne osnove da se država kroz sustav zakona bavi tim suživotom, zahtjevi za miješanjem države u istospolni suživot počeli su se umatati u celofan ravnopravnosti i građanskih prava. Konkretno, pošto muško-ženski bračni parovi imaju posebne beneficije, pogodnosti i porezne olakšice, snažan medijsko-aktivistički angažman stvorio je u javnosti lažnu sliku o tome da takav privilegirani status muško-ženskih bračnih parova diskriminira istospolne parove. U nastavku ćemo ukratko objasniti mehanizam državnih poticaja kako bi uvidjeli da je takva javna slika ne samo lažna i duboko neutemeljena, nego i apsurdna.

U provođenju javnih politika i zakona kojima se nastoji osigurati dobrobit opće populacije, država često koristi poticajne mehanizme u obliku kazna i nagrada. Tako se primjerice u slučaju kriminalnog ponašanja ili obijesne vožnje koriste kazne, bilo novčane ili zatvorske. No ponekad, takvo kažnjavanje nije primjereno. Primjerice, država ne može kazniti ljude zato što više preferiraju benzinska od električnih vozila ili ako ne prodaju svoja dobra i usluge u inozemstvu. No, ono što država može učiniti u takvom slučaju jest davanje poreznih olakšica za kupce električnih vozila ili subvencija za izvoznike, te tako poticati kupnju ekološki prihvatljivih vozila i izvoz roba i usluga.

Sličan pristup koristi se kod privilegiranja muško-ženskih bračnih parova. Naime, kako bi zaštitila dobrobit opće populacije, država ima snažan interes držati inherentni prokreativni potencijal muškarca i žene pod zakonskom kontrolom. No, država ne može prisiliti parove na ulazak u zakonski reguliranu zajednicu, niti ih kazniti ako ne žele živjeti u skladu s pravilima ustanovljenima od strane države. Uostalom, ljudi prirodno teže slobodi, a ne tome da budu pod kontrolom nekog vanjskog utjecaja, pogotovo države. Stoga, ako je država željela motivirati muško-ženske parove na zakonsko vezanje, jedino rješenje bilo je nagrađivanje onih parova koji prihvate takav aranžman. I to je jedini razlog zbog kojeg muško-ženski bračni parovi imaju razne beneficije i porezne olakšice. Te privilegije samo su poticaj kojim država nastoji dobiti njihov inherentni prokreativni potencijal pod izravnu kontrolu.

Nakon što smo objasnili mehanizam državnih poticaja postaje razvidno da privilegiranje muško-ženskih parova nikako ne može diskriminirati istospolne parove. Pošto istospolni parovi spadaju u kategoriju zajednica koje ne utječu na dobrobit opće populacije, te kao takve, ne moraju biti pod izravnom kontrolom države, onda logično, nema niti racionalne osnove da se ti parovi motiviraju na ulazak u zakonski reguliranu zajednicu tako da im se daju posebne beneficije, pogodnosti i porezne olakšice. U tom smislu, javna slika o diskriminiranosti istospolnih parova zbog privilegiranja muško-ženskih parova, jednako je apsurdna kao kad bi tvrdili da porezne olakšice za kupce električnih vozila diskriminiraju kupce benzinskih vozila ili da subvencije za izvoznike diskriminiraju uvoznike.

No unatoč apsurdnosti, političko-sudačke elite u mnogim zapadnim državama dale su istospolnim parovima beneficije i porezne olakšice kakve imaju muško-ženski bračni parovi. Takvo arbitrarno postupanje, osim što je apsurdno, također je i koruptivno pošto omogućuje zlouporabu državnih institucija i novca poreznih obveznika za pogodovanje privatnom interesu. Naime, svrha javnog novca i državnih institucija je pružanje javnih dobara i usluga te zaštita zdravlja i sigurnosti opće populacije. Privatne zajednice suživota odraslih osoba nikako ne spadaju u tu kategoriju. Ako pojedinci žele živjeti zajedno kako bi realizirali svoje prijateljske, romantične, ekonomske, rođačke, religijske i ine interese, to je njihova privatna stvar, a ne javna stvar koja se financira od strane poreznih obveznika i prepoznaje od strane države. Zato razne zajednice suživota nikad niti nisu imale pristup javnom novcu niti je zbog njih aktivirana zakonodavna moć države.

No, donošenjem zakona i sudskih odluka koji su uspostavili istospolni brak i životno partnerstvo, omogućilo se upravo to. Aktivirana je zakonodavna moć države i omogućen je pristup javnom novcu samo zato što neki pojedinci preferiraju istospolni suživot i imaju potrebu to javno objaviti. Zato je angažman države oko istospolnih zajednica školski primjer zlouporabe političke moći i pogodovanja privatnom interesu.

Ta zlouporaba dobro je skrivena od javnosti jer je umotana u celofan zvučnih slogana i parola koji pozivaju na ravnopravnost i građanska prava. Primjer takvih slogana su “bračna ravnopravnost” i “jednaka prava za gej i strejt parove”. Međutim, ti slogani su samo lingvističke manipulacije, potpuno apsurdne u kontekstu logike i razuma. Tako je slogan “ravnopravnost braka” oksimoron, pošto je brak samo društveni mehanizam za kontrolu i usmjeravanje inherentnog prokreativnog potencijala muško-ženskih parova, dok su posebna prava ‘strejt’ parova samo poticaj kojim država nastoji dobiti taj potencijal pod izravnu kontrolu. U tom smislu, slogan “jednaka prava za gej i strejt parove” na razini je apsurdnosti slogana “jednaka prava za uvoznike i izvoznike” ili slogana “jednaka prava za kupce benzinskih i električnih vozila”.

Nažalost, opća javnost kritički ne analizira stvarnost skrivenu iza slogana zbog čega većina ljudi niti ne zna da istospolni brak i životno partnerstvo nemaju apsolutno nikakve veze s ravnopravnošću i građanskim pravima. Umjesto toga, radi se isključivo o nelegitimnim i koruptivnim političkim konstruktima koji zloupotrebljavaju javni novac i državne institucije za pogodovanje privatnom interesu pojedinaca koji preferiraju istospolni način suživota, a sve zbog toga što je taj tip suživota ideološki preferiran od strane političko-sudačkih elita zapadnih zemalja.

Autor poznat Uredništvu