printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta

Najveće kolektivno izlječenje u povijesti čovječanstva

Stoljećima je homoseksualnost u normalnim društvima smatrana poremećajem. Ali godine 1973. homoseksualnost je uklonjena sa liste mentalnih oboljenja u SAD – u, a taj primjer slijedile su i zemlje zapadne Europe. Preko noći homoseksualci su postali ‘normalni’. Homoseksualni aktivisti pozivaju se na tu odluku američkih psihijatara. Može li jedna politička odluka učiti nekoga zdravim? Poznato je da je u znanosti argument većine najslabiji argument. Tim više što je Američko udruženje psihijatara tu odluku donijelo ne samo pod pritiskom, već i sa jedva natpolovičnom većinom!1 A kako je uopće došlo do tog ‘najvećeg kolektivnog ozdravljenja’ u povijesti čovječanstva?

Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je otići u vrijeme Prvog svjetskog rata. Komunisti su tada povjerovali da je došao njihov trenutak, diljem Europe pozvali su radnike na ustanak. Od Rusije do Njemačke podignuta je revolucija koja je neslavno završila; radnici Zapada, taj mitski proletarijat odbio je odigrati ulogu koju mu je Marx namijenio. I ne samo da su odbili odigrati tu ulogu, već su toljagama umlatili i ustrijelili Rosu Luxemburg i marksističke ustanike u Bavarskoj i srušili nakon samo nekoliko mjeseci komunistički režim Béle Kuna u Budimpešti. Čak i u Rusiji gdje su boljševici nasiljem i prevarom došli na vlast, ruski se narod nije obratio na komunizam, nego ih je mrzio. Ništa od onoga što su marksisti predvidjeli, nije se ostvarilo. Njihov trenutak je došao i prošao, a oni su ispali budale.

Rušenje temelja društva

Kako su marksisti reagirali? Većina se razočarala, neki su se, poput Mussolinija, okrenuli nacionalističkim idejama, a oni koji su ostali vjerni Marxu kao glavnog krivca za neuspjeh označili su kršćanstvo i tradiciju. Dok god se iz duše zapadnog čovjeka ne iskorijene tradicionalne vrijednosti i kršćanstvo, taj imunitetni sustav Zapada, revolucija će biti nemoguća. Radnici su ‘izdali’ revoluciju, pa su novi vojnici revolucije pronađeni među homoseksualcima, lezbijkama, feministicama…

György Lukacs, bivši agent Béle Kuna, nakon propasti revolucije pobjegao je iz Mađarske. On je svoje ideje s pravom nazvao ‘demonskima’. Promicao je razvrat među ženama i djecom2 koji je imao za cilj rušenje obitelji kao temelja zapadnog društva. Neomarksisti su se odlučili za promjenu strategije: umjesto da prvo osvoje vlast, a onda nameću kulturu, trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlasti sama doći u ruke3. Lukacs i drugi neomarksisti osnovali su 1923. na Frankfurtskom sveučilištu ‘Institut za društvena istraživanja’, koji će kasnije postati poznat kao Frankfurtska škola. Desetak godina kasnije, bježeći pred nacistima, spakirali su svoju ideologiju i došli u Ameriku. U pedesetim i šezdesetim godinama proveli su tzv. kulturnu revoluciju – preuzeli gotovo cijelu industriju zabave, medije, škole, fakultete. Etiketiranje, proglašavanje protivnika fašistima i mentalno poremećenima bio je način na koji su djelovali. Svaku osudu njihovog djelovanja i iznošenje drugačijih stavova nazvali su ‘govor mržnje’ iako je mržnja bila ono što je isijavalo iz njihovih knjiga, pamfleta i cjelokupnog djelovanja: mržnja prema obitelji, vjeri, moralu, tradiciji…

Znanost u službi prikrivanja seksualnih izopačenja

U isto vrijeme djelovao je Alfred C. Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista. Skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije, pedofilije, zoofilije… Razlozi za to bili su osobne prirode, budući da je Kinsey bolovao od čitavog niza seksualnih poremećaja i nastranosti, od homoseksualnosti i pedofilije do sado-mazohizma. Kinsey 1947. osniva ‘Institut za istraživanje seksualnosti’ odakle će krenuti i poznata seksualna revolucija iz šezdesetih. Umjesto da se bavi znanstvenim istraživanjima, iza zidova tog instituta odvijale su se najgore seksualne perverzije, orgije sa suradnicima i njihovim ženama, studentima… a sve uz kamere.4

Za pokretanje seksualne revolucije bilo je potrebno više od udovoljavanja bolesnim seksualnim fantazijama u tajnosti instituta, i Kinsey je to znao. Stoga je napisao dvije knjige i u javnosti uvijek nastupao kao neutralni znanstvenik. Njegova strategija bila je u tome da seksualne devijacija proglašava čestim, a po njegovoj logici kad se nešto događa često, onda je to i normalno. Do danas se poteže njegova tvrdnja da homoseksualci čine oko 10 % populacije. No, malo je poznato da je Kinsey svoje istraživanje proveo uglavnom na zatvorenicima i to seksualnim prijestupnicima, među kojima je kao što i sam priznaje bilo nekoliko stotina muških prostitutki5. Glumeći neutralnog znanstvenika Kinsey je grčevito prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju vlastitih seksualnih izopačenosti. Tako gospodina X (Kinsey ga tako naziva da mu prikrije identitet) koji je prema vlastitom priznanju imao seksualne odnose sa stotinama mladića i djevojaka predadolescentne dobi opisuje ne kao seksualnog monstruma već:

,,Tih i miran šezdesetogodišnjak ljubazne i blage naravi – uopće jedno divno i nenametljivo čeljade.”6

O pedofiliji Kinsey dalje piše:

,,Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ako nije kulturalno uvjetovano, uznemirilo što mu netko dodiruje genitalije, kada vidi genitalije kod drugih ili kada doživi neki još specifičniji seksualni kontakt. ”7

Kinseyev institut i Frankfurtska škola proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija, fakulteta, škola, knjiga… u šezdesetima se revolucija širila kao zaraza.

Već je 1968. pod utjecajem Kinseya homoseksualnost u DSM–u (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste sociopatskih poremećaja. Godine 1973., pod prijetnjama i zastrašivanjem homoseksualnih aktivista i drugih lobija, a na prijedlog dr. Roberta L. Spitzera (o ovom uglednom znanstveniku i liječniku, te o njegovim teškim predomišljanjima, biti će još riječi u daljnjem tekstu) homoseksualnost je političkom odlukom izbrisana s liste poremećaja.

Dr. Charles Socarides je autor brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (Nagrada za istaknutog profesora), koju mu je dodijelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP). Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promijenila homoseksualnost od patološkog stanja u ‘životni stil’:

,,Homoseksualni aktivisti nisu tada napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog ‘svećenstva’, zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći ‘izliječili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove.”8

‘Poplava’ homoseksualaca u medijima

Šezdesetih i sedamdesetih su studenti Frankfurtske škole i Kinseyevog instituta (dva najpoznatija Kiseyeva studenta su Hugh Hafner, osnivač Playboya, i Harry Hay, osnivač homoseksualnog pokreta) zauzimali svoje pozicije u društvu i vrata medija i fakulteta za homoseksualne aktiviste pomalo su se otvarala. Danas homoseksualci ‘preplavljuju’ medije, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod varijantu normalnoga. Još od sedamdesetih godina populariziraju se razne serije i filmovi gdje postoje likovi homoseksualci, koji su osmišljeni kao zanimljivi i pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Dr. Socarides imao je prilike upoznati svu tragediju homoseksualnosti na primjeru vlastitog sina. Pa ipak, upravo je dr. Socarides uz dr. Annu Freud imao najveće uspjehe u liječenju. Četrdeset godina je liječio homoseksualce, te izvješćuje o ¾ uspješnih liječenja. O populariziranju homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na ovamo, on piše:

,,Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a homoseksualni aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima. Zakonodavna tijela saveznih država poništila su zakone protiv sodomije.”9

Zadnjih godina svjedoci smo agresivne kampanje u svim hrvatskim medijima koji slijepo slijedile obrasce rada Hollywooda i MTV-a. U emisijama kao što su ‘In magazin’, ‘Red Carpet’, ‘Big Brother’, ‘Farma’… neprestano se propagira bolesno i izopačeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su ‘zvijezde’ ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?! Stjepan Lice bio je član vijeća HRT- a i otvoreno je progovorio o homoseksualizaciji društva:

,,Homoseksualnost sve više postaje stvar pomodnosti, jer se ona postavlja kao kriterij i put u modernost. Svjedoci smo homoseksualizacije našeg društva. Ali homoseksualnost nije način života, već nesnalaženje u njemu.”10

Treba samo pogledati modne piste. Posljednjih godina propagiraju se mršave djevojke bez grudi koje sliče na dječačiće, te ljepuškasti, njegovani i feminizirani manekeni. Trend metroseksualaca nije potrebno izričito ni naglašavati. Modna i farmaceutska industrije pune su homoseksualca. Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi zbunjeno i zavedeno propagandom i stereotipima iz medija. Neki od najmonstruoznijh masovnih ubojica bili su homoseksualci (A. Cunanan, J. Dahmer, J.W. Gacy…), ali o njima nikad nećete naći ništa u medijima, jer se ne uklapaju u lažnu sliku dobroćudnih i veselih ‘gejeva’ kakvu nam nameću mediji, u nizu fiktivnih likova iz filmova i serija, koje u pravilu glume heteroseksualci. Zato danas mnogi ljudi kao hipnotizirani ponavljaju da homoseksualnost nije bolest nego ‘stanje’. Bivši homoseksualni aktivist i izliječeni homoseksualac, Michael Glatze medije vidi kao jednog od glavnih uzročnika homoseksualnosti:

,,Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja. ”11

Ne može se svakog homoseksualca izliječiti niti se svakog heteroseksualca može učiniti homoseksualcem. No naš poznati psihijatar dr. Vladimir Gruden potvrđuje važnu ulogu medija:

,,Homoseksualnost čuči u mnogim ljudima, a posebno će se razviti ako se na različite načine reklamira.”12

A rabi Rosenberg iz udruge liječenih homoseksualaca i lezbijki ‘Jonah’ zaključuje:

,,Mnogi bivši homoseksualci kažu da je najdublji razlog za njihovu depresiju bio veliki pritisak kojemu su bili izloženi kako bi svoje osjećaje smatrali urođenim i nepromjenjivim.”13

U medijima se s druge strane neprestano napada Katolička crkva zbog pedofilskih skandala u njezinim redovima, ali nećete naći činjenicu da su homoseksualci prema istraživanjima znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca14,15. Mediji namjerno ignoriraju činjenicu da 97% tih pedofilskih skandala datira iz vremena 1960.- 1985. kada je katolička hijerarhija u SAD i drugdje na Zapadu prešutno dozvolila ređenje homoseksualaca i da je više od 80% žrtava svećenika – pedofila dječaci. Već početkom osamdesetih Crkva je ponovno uvela zabranu ređenja homoseksualaca, što je urodilo plodom. Samo 3 posto slučaja pedofilije u Katoličkoj Crkvi u SAD-u dogodilo se nakon 1990. i ni jedan u razdoblju 2000. – 2004.16

Vidimo da je moguće problem donekle riješiti boljim nadzorom homoseksualaca, ali je li moguće njihovo potpuno izlječenje i uspješna resocijalizacija?

Liječenje homoseksualaca

Spomenuti dr. Robert Spitzer, profesor psihijatrije na Sveučilištu Columbia je znanstvenik koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Dr. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promijenio stav. Godine je 2001. i 2003. objavio svoju analizu izlječenja homoseksualaca, i na temelju 200 slučajeva izliječenih homoseksualaca i lezbijki, te zatražio vraćanje homoseksualnosti na listu bolesti. O prijetnjama njegovoj obitelji, koje su tada uslijedile, nerado je govorio.17

Dr. Spitzer nije jedini koji je promijenio mišljenje. Poznati psiholog Richard Cohen je izliječeni homoseksualac, a danas sam uspješno liječi homoseksualce. Talijanskog glazbenika Giuseppea Poviu je izliječio klinički psiholog Joseph Nicolosi, a nakon toga i dvojicu Povijinih prijatelja. Povia je svojedobno izjavio:

,,Ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome s kim se druže”.18

Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995) i lezbijska aktivistica, Charlene Cothran je 2006. javno obznanila da je napustila homoseksualni način života. Zanimljivo je i izlječenje vodećeg homoseksualnog aktivista, osnivača magazina Young Gay America (YGA). To je bio ‘mainstream’ magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života. Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu koju je imao sa drugim suosnivačem tog magazina, te javno objavio da više nije homoseksualac. Glatze kaže:

,,Iscjeljivanje rana uzrokovanih homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno – malo je stvarne podrške. A ona koja postoji je osramoćena, ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan oblik ponašanja ili učinjena ilegalnim izvrtanjem zakona. Morao sam proći kroz izrugivanje i ‘glasove’ neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Cilj homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu uopće i postavljati pitanje napuštanja homoseksualizma, bez obzira na pitanje je li to moguće.

Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam krivnju zbog toga. Kao vođa ‘gay’ pokreta mnogo sam puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to. Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila njihova priča. Vidio sam to, znam istinu…

U mom iskustvu ‘coming out’ od utjecaja homoseksualnog mentalnog sklopa je bila posve oslobađajuća, najljepša i najnevjerojatnija stvar koju sam ikada doživio u vlastitom životu.”19

Ovo su riječi predsjednika udruge ‘Exodus International’ koja okuplja homoseksualce i bivše homoseksualce, Alana Chambersa:

,,Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam… mi smo živi dokaz!“

Unatoč ovim ohrabrujućim riječima, sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod homoseksualnih aktivista izaziva agresiju20. Znanstvene činjenice, međutim, govore drugačije od parola tih aktivista. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji, oko 30 – 60 % bude potpuno izliječeno21. Samo zadnjih desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od 25 000 homoseksulaca22. Uspješno su liječili i danas liječe homoseksualce G. V. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides i mnogu drugi. Čak i da prihvatimo zabludu da je homoseksualnost neizlječiva, zar zato nije bolest? Mnoge bolesti su neizlječive, poput side ili shizofrenije, pa nikome ne pada na pamet da shizofreničare proglasi normalnim.

Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da su različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primijetiti kod homoseksualaca, psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otišao C. G. Jung koji je objasnio:

,,Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboko u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na biološko-seksualnoj razini. “23

Viktor Frankl, otac logoterapije, nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću24. U novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednjih nekoliko godina izlaze znanstveni radovi mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana25. O radovima i studijama prema kojima se homoseksualnost može uspješno liječiti u nas je govorila dr. Verdijana Pavlović26.

Da li se homoseksualcem rađa ili postaje?

Često se u raspravama sa homoseksualnim aktivistima čuje fraza: ,,Mi se takvi rađamo.” Je li to istina? Poznati austrijski psihijatar E. Ringel kaže:

,,Homoseksualnost nema nikakve veze sa nasljeđivanjem, predispozicijama ili hormonalnim poremećajem, ona je zapravo neurotski simptom, školski primjer jedne seksualne simptomatike iza koje se zapravo krije neki poremećaj osobnosti.”27

I. Bieber ide još dalje: ,,Ne postoje homoseksualci, samo latentni heteroseksualci.”28

A jedan izliječeni homoseksualac, C. Cook, je primijetio: ,,Naša heteroseksualnost leži zatrpana tisućama strahova. ”29

Isto potvrđuje izliječeni homoseksualac, psiholog dr. R. Cohen: ”Nitko nije rođen kao homoseksualac.”30

Cohen kaže da homoseksualnost nije seksualni problem, nego poremećaj u razvoju s obzirom na vlastiti identitet. Važnu ulogu u razvoju homoseksualnog poremećaja ima odnos sa ocem. Očeva muškost vrlo je važna za razvoj djeteta. To potvrđuju i istraživanja dr. Satinovera, koji je desetljećima istraživao homoseksualnost. Otkrio je da među ortodoksnim Židovima gotovo nema homoseksualaca što govori protiv teze da se homoseksualci takvi rađaju.31

Iako su na to potrošeni milijuni, do sada nikome nije uspjelo dokazati da je homoseksualnost nasljedna. Svi takvi pokušaji su doživjeli neuspjeh, iako su homoseksualni lobiji bogato sponzorirali istraživanja. Najpoznatija takva istraživanja, ona Le Vaya iz 1991. i D. Hamera iz 1998. pokazala su da je ‘gay gen’ zapravo ‘nepostojeći fantom’. Pretpostavimo da bi netko i uspio dokazati da se homoseksualci takvima rađaju. Što bi to promijenilo? Homoseksualnost bi i dalje ostala bolest. Ljudi se rađaju i s maničnom depresijom, shizofrenijom, Downovim sindromom i drugim bolestima.

Homoseksualnost – zlo, a ne varijanta prirode

Zašto je lav sa tri noge deformacija, a ne varijanta prirode? Jer su za normalno funkcioniranje i preživljavanje potrebne četiri noge. Kada bi se samo jedan posto lavova rađalo sa tri noge, ali nekom tehnikom moglo jednako dobro trčati i loviti kao lavovi sa četiri, onda bi tronogi lav bio samo varijanta prirode. No, zbog značenja koje za lava imaju četiri noge, tronogi lav je deformacija, a ne varijanta jer mu nedostaje ono što bi trebao imati. Primijenimo to na homoseksualnost. Zašto je homoseksualnost deformacija? Promatranje spolne strukture muškarca i žene, te analiza njihove svrhe pokazuje da seksualno sjedinjenje dvojice muškaraca nije moguće. Što god ta dvojica radila ostaje sterilno i ne dolazi do stvarnog sjedinjenja.

Životinje kao uzor?

Još jedna česta izlika homoseksualnih aktivista je da se homoseksualnost može naći među životinjama i da je homoseksualnost prema tome prirodna. Ovo je miješanje pojmova. Nije prirodno sve što je u prirodi ‘uobičajeno’. Inače bi trebali jesti sirovo meso trgajući ga sa životinja. Tako se, naime, hrane zvijeri. Ali niti u prirodi homoseksualni odnos nije uobičajen, samo je defektnost prirode. Inače bi odavno i sama priroda nestala. U stvari, kada majmun siluje drugog majmuna tu se ni ne radi o homoseksualnosti, već o iskazivanju dominacije. Istu pojavu možemo uočiti i kod pasa i nekih drugih životinja. Očito se pokušava dokazati nedokazivo. Čovjek nije životinja, te se ne može pozivati na životinjske obrasce ponašanja. Dr. Toševski kaže:

,,Homoseksualci, biseksualci i onaj sloj iz znanstvenih krugova koji ‘razumije’, ili se indiferentno odnosi prema ovoj zabrinjavajućoj pojavi, nalaze opravdanje za ovu pojavu kod čovjeka u činjenici da se ‘homoseksualnost’ sreće kod mnogih životinja. Oni apsolutno nisu u pravu, jer ono što liči na homoseksualnost kod nesvjesnih životinja ni po trajnosti ni po štetnim efektima nije isto što i homoseksualnost svjesnog čovjeka.”32

Suvremena ignorancija

Nizozemski liječnik dr. Gerard J. M. van den Aardweg 35 godina istražuje homoseksualnost i ostale seksualne i neurotske poremećaje. Njegovoj individualnoj terapiji podvrgnulo se preko 300 homoseksualaca, uglavnom muškaraca, te mnogi drugi seksualni neurotičari i ljudi sa neseksualnim neurotskim poremećajima. Dr. van den Aerdweg optužuje struku, političare i vjerske vođe za politizaciju i ignoranciju:

,,Naša saznanja o homoseksualnosti su se u zadnjem stoljeću povećala. Unatoč razlikama u upotrebi terminologije, različiti psihološki i psihoanalitički pravci u shvaćanju i terapiji jedinstveni su glede određenih osnovnih značajki homoseksualnosti i nekih temeljnih uzroka. O tome se malo čuje jer su postojeća saznanja zbog tiranije i politizacije istjerana sa sveučilišta i iz medija, a njeguje se ignorancija.

Predodžbe većine liječnika, psihologa, političara, novinara i vjerskih vođa uglavnom se temelje na neznanju i davno prevladanim teorijama.

Ispravno shvaćanje o homoseksualnosti je onemogućeno jer se ona promatra kao izolirana pojava. Ona spada u veću skupinu poremećaja u kojoj su i egzibicionizam, pedofilija, auto – erotizam…”33

A što je u stvari homoseksualnost i najvažnije kako nastaje taj psihički poremećaj?

Homoseksualizam kao oboljenje: nastanak istospolnih seksualnih poriva

Već iz dobro dokumentirane činjenice da imamo homoseksualce koji imaju identične blizance (tj. braću/sestre sa identičnim genskim zapisom) heteroseksualce, možemo zaključiti da homoseksualne sklonosti nisu urođene. Prikazi slučajeva često ukazuju na čimbenike vezane uz okoliš, koji objašnjavaju razvoj različitih seksualnih sklonosti kod genetski identične djece, i podupiru zaključak da je sklonost istom spolu proizvod uzajamno povezanih utjecaja iz okoliša.34

Kod osoba koje osjećaju seksualnu sklonost prema istom spolu često nailazimo na jedno ili više od slijedećeg:

• Odsutstvo oca, očinske figure ili otuđenje od oca u ranom djetinjstvu, jer je otac doživljen kao neprijateljski raspoložen ili nezainteresiran, nasilan ili alkoholičar;

• Majka je bila previše zaštitnički nastrojena (kod dječaka);

• Majka je previše tražila pomoć i bila zahtjevna (kod dječaka);

• Majka je bila nespremna uspostaviti emocionalnu vezu (kod djevojčica);

• Roditelji su propustili da ohrabre identifikaciju djeteta sa svojim spolom;

• Nedostatak grublje igre (dječaci)

• Neuspjeh u identifikaciji sa vršnjacima istog spola;

• Nesklonost timskim sportovima (dječaci);

• Slaba koordinacija oko/ruka i sa time povezano zadirkivanje vršnjaka (dječaci);

• Seksualno zlostavljanje i silovanje;

• Socijalne fobije ili ekstremna stidljivost;

• Gubitak roditelja zbog smrti ili razvoda;

• Odvojenost od roditelja tijekom kritičnih faza odrastanja35

Ukoliko se na odgovarajući način odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djeteta, razvoj sklonosti prema istom spolu je vrlo malo vjerojatan.36

Ako se odjednom javi više gore navedenih čimbenika veća je vjerojatnost nastanka homoseksualnog poremećaja koji se usvaja još u ranom djetinstvu. U nezreloj dobi, razvoj djeteta obilježava upijanje i usvajanje obrazaca ponašanja, bez jake kontrole i filtara svijesti koji kod djeteta još nisu ni razvijeni. Zavođenje je vrlo rijetko uzrok homoseksualnosti, kod žena tek ponekad silovanje.

Prema dr. Richardu Fitzgibbonsu, glavni čimbenici koji dovode do slabog muškog identiteta, kao preduvjeta za razvoj homoseksualizma, je slaba povezanost s vršnjacima – u Americi često uslijed zadirkivanja i odbacivanja zbog slabih sportskih sposobnosti, slaba emocionalna veza sa ocem, te nepovjerenje u žensku ljubav – često zbog iskustva izdajstva od strane majke ili pak prevelikih zahtjeva koje su majke stavljale pred sinove.37

Homoseksualni dječaci su najčešće ‘meki’, prepasivni, ‘dragi’… tu nije riječ o urođenim osobinama već o stečenim navikama. Ako je majka u životu dječaka imala središnju ulogu, onda on u mnogome oponaša svoju majku, njezine interese, način govora i uslijed toga se neće ponašati kao drugi dječaci, a onda će se lako osjećati ‘drugačiji od drugih’. Kod žena lezbijki je čest emocionalni odmak od majke.

Homoseksualnost je kompleks manje spolne vrijednosti. Homoseksualci imaju infantilno viđenje sebe, prisutna je tzv. lomljiva identifikacija, najčešće i loša slika oca. Sebe vide kao žrtve što im je zajedničko sa drugim ljudima s emocionalnim neurotskim problemima. Zbog zaostalost u predpubertetu i manjka muškog samopouzdanja ne mogu osjetiti pravu privlačnost prema ženama. Mladić se osjeća manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake, sklon se strastveno diviti i idolizirati vršnjake, a takve su čežnje u predpubertetu lagano erotizirane. Zbog zaostalosti u predpubertetu često je infantilno samosažaljenje – ‘jadan ja’ jer je autodramatiziranje karakteristično za egocentrično djete u predpubertetu. Jedan od faza sažaljenja obilježena je buntom, bijesom, protestom, sklonošću osveti…

Za homoseksualni izbor partnera vrijedi pravilo ‘obrnutosti’: kod željenog partnera se kao privlačne vide one osobine za koje adolescent smatra da ih ne posjeduje. Tako većina muških homoseksualaca kod partnera traži ‘muškost’.

Posljedice predpubertetske emotivne fiksacije su višestruke; nagon za samosažaljenjem koji se manifestira na različite načine, zadržavanje adolescentnih emocija, razmišljanja, želja, a budući da homoseksualna želja proizlazi iz fiksirane dinamike žaljenja samog sebe nalazi kratkoročno zadovoljenje. Zato Adler homoseksualnost definira kao seksualnu neurozu ili psihički infantilizam.

Kod žena sa lezbijskim sklonostima često nalazimo da su im očevi bili ‘emocionalno intenzivni’, alkoholičari ili zlostavljači. Takve žene, zbog bolnog djetinjstva i rane mladosti, imaju razloge da se plaše svoje ranjivosti u odnosu na muškarce. Također se i kod žena koje se nađu iznevjerenom od muškarca nakon dugotrajnih veza često plaše vezati s drugim muškarcima i traže izlaz kroz upuštanje u istospolne veze. Žene koje su bile seksualno zlostavljane ili silovane kao djeca ili adolescenti mogu nalaziti teškim ili skoro nemogućim da vjeruju muškarcima.

Drugi važan razlog istospolnim sklonostima kod žena je slabo razvijen ženski spolni identitet; često iskazan u poteškoćama u odnosima s majkom – emocionalno nepristupačnom ili nesklonom da afirmira kćerinu ženskost, zatim odbacivanjem od strane vršnjaka i loše mišljenje o vlastitom tijelu.38

Duhovna degeneracija

Homoseksualnost je duhovna degeneracija ljudskog bića u njegovom najranijem stadiju odrastanja i usvajanja pogleda na stvarnost – a kroz nefiltrirane sadržaje svijesti – reflektiranje bolesti se ne pojavljuje odmah, nego s razvojem seksualnosti. Tek tada iskače ova teška psihička aberacija na scenu svijesti i postaje problem: asocijalno ponašanje, agresivnost i patnja i za okolinu i za bolesnika tj. bolesnicu.

Homoseksualnost ukratko kao kompleks više psihičkih, mentalnih i socijalnih poremećaja možemo definirati kao kompleks nedozrelosti muškarca i bježanja od odgovornosti, nedozrelost, zaostalost u razvoju (infantilnost) s retrogradnim učincima faze djetinjstva od 3. do 9. godine, nemogućnost adaptacija u normalno socijalno i mentalno okruženje. Zato pokušavaju izmijeniti ne sebe, nego svoje okruženje. Time izazivaju učinak otpora i sukoba na svim nivoima.

Definicija lezbijstva je: Seksualna praznina bez penisa i iz toga izvedeni strah i mržnja na muškarca. Mentalna nezrelost, infantilnost i kompleks zavisti prema muškarcu i kompleks krivnje prema ocu. U kompleksu zavisti prema muškarcu skriva se osjećaj niže vrijednosti zbog neposjedovanja penisa kao muškarac, a u odnosu kompleksa krivnje prema ocu – incestuidna žudnja.

To je psihički poremećaj tzv. ‘muškobanja’ ili ‘butch’, a psihički poremećaj tzv. ‘femme’ lezbijki je isto to, ali uz kompleks pridodane krivnje i straha zbog nesvjesne žudnje za penisom. Sve lezbijke ‘femme’ se straše muškarca i mrze muškarca jer se straše sebe. Filteri svijesti ne dozvoljavaju izlazak stvarnih sadržaja van jer bi to za osobu moglo imati katastrofalne posljedice (Jung je ovo i dokazao na primjerima).

Dakle, homoseksualnost je poremećaj mentalne zaostalosti u procesu psihičke tranzicije od djetinjstva prema seksualnom razdoblju, a poremećaj se reflektira buđenjem seksualnog kompleksa i, kasnije, sve više u obrascu asocijalnog sukoba s okolinom.

Lezbijstvo je poremećaj zavisti na muškost i strah od muškosti u isto vrijeme, stvarajući mentalnu konfuznost i seksualnu disfunkciju u psihičkom razvoju seksualnog kompleksa u skladu s naravnim zakonom morfologije.

Homoseksualnost nije u Sjedinjenim Američkim Državama (od strane American Psychiatric Association) formalno priznata kao mentalno oboljenje. Dio profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, međutim, ne slaže se sa tim: nekoliko godina nakon uklanjanja homoseksualnosti iz „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders“ (DSM), većina psihijatara u Americi su gledali na homoseksualnost kao na patologiju, a većina psihijatara širom svijeta i dalje nastavlja gledati na istospolne porive kao znak mentalne bolesti.39

Priroda priznaje samo reprodukciju

Imajući sve gore navedeno u vidu, zamislite kakve štetne posljedice može imati dijete koje odgajaju roditelji homoseksualci. Poznata sociologinja dr. Milanka Vujičić o homoseksualcima kaže:

,,Sa sociološke točke gledišta, za dijete, zdrav razvoj dječjeg identiteta izrazito je štetno

da homoseksualci odgajaju dijete. Priroda priznaje samo reprodukciju, i sve ove varijetete i greške prirode moramo, htjeli – ne htjeli, odbaciti i naša planeta može opstati samo u ravnoteži između plusa i minusa… moramo biti na relaciji stroge spolne određenosti, i ja, kao sociolog i žena, smatram da je to jedini ispravan put i da se treba prema tome opredijeliti… iako je velika medijska kampanja populariziranja homoseksualnosti, i bojim se da će u skorije vrijeme biti sramota ne biti homoseksualac… tako da bi se trebalo okrenuti prirodnom ponašanju, naravno kultiviranom… ja sam za prirodne zakone.”40

‘Otpadništvo najgore vrste’

Dr. Jovan Toševski, predstojnik katedre za anatomiju na medicinskom fakultetu u Srbiji je deklarirani liberal i vodeći ekspert za pitanja ljudske seksualnosti na ovim prostorima. Kada Toševski govori, znanstvena zajednica sluša. U svojoj knjizi ‘Skrivena seksualnost’ piše:

,,Muška homoseksualnost predstavlja manjkavost bar jednog od dva glavna nagona muškarca po morfopsihološkom modelu čovjeka, prije svega nagona za seksualnim spajanjem sa ženom. Homoseksualnost je jedna od najopasnijih pojava za našu vrstu… pada u oči utjecaj žena na povećanje broja stečenih homoseksualaca muškaraca kojih je sve više posljednjih desetljeća. Mušku homoseksualnost favorizira jaka biovlast najprije majke, a zatim cijele okoline, a žrtve su one osobe muškog spola koje imaju slabu muškost po rođenju. Te jedinke lako podliježu ženskom utjecaju, preuzimajući čak ženske obrasce ponašanja.

Homoseksualnost čovjeka koja se smatra alternativnom seksualnosti, u stvari je svjesno neopravdano usmjerenje koje se čini lakšim i različitim od obaveza koje muškost nameće. Osim toga, homoseksualnost se ne može podvesti pod kategoriju seksualnosti, jer negira osnovnu premisu seksualnosti (odnos suprotnih spolova). U tom smislu homoseksualnost predstavlja otpadništvo najgore vrste koje može biti stavljeno u grupu patoloških poremećaja i ne zaslužuje da bude stavljeno pod okrilje pojmova vezanih za termin seksualnosti, jer negira najvažniji modus žive prirode – dvospolnost. “41

Polazište da se homoseksualnost proglasi abnormalnom jest činjenica da je čitava ljudska anatomija i psihologija oblikovana u smjeru razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle drugi spol. Ako se ta evidentnost izgubi iz vida ili potiskuje, javlja se znak mentalnog poremećaja.

Destruktivni izvori zadovoljstva

Homoseksualizam i slične pojave (lezbijstvo, biseksualizam…) su oblici destruktivnih izvora zadovoljstava koji ljude potiču na još destruktivnije i morbidnije aktivnosti. Prema istraživanjima, 83 % homoseksualnih osoba tijekom života ima seksualne odnose sa više od 50 partnera, a od njih 29 % sa više od 1000 partnera, a samo 1/16 živi sa partnerom u vezi neko vrijeme!42

Seksualne perverzije u koje ulaze homoseksualci i njima slične osobe nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene holivudske produkcije. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koje se počine u homoseksualnim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje uma ljudi u takvim zajednicama.

Godine 1998. objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja u kojemu se pokazuje da jedan od tri homoseksualca pokuša samoubojstvo.43 Studija pruža dokaz čvrste povezanosti rizika suicida i bi/homo spolne orijentacije kod muškaraca. I drugi članci govore o tome, kao onaj objavljen u časopisu Pediatrics, o rizičnim faktorima za pokušaj suicida kod homoseksualne i biseksualne mladeži (14-21 god.). Oni homoseksualci koji dožive prirodnu smrt žive u prosjeku 18 godina kraće od heteroseksualaca.44

Homoseksualno ponašanje je samo po sebi opasno i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama. Homoseksualci u SAD-u imaju 44 puta veću šansu da dobiju AIDS.45 Više od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su homoseksualci.46 Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom – 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije.47 Homoseksualci su glavni ‘prijenosnik’ i razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima.48 Također 15% homoseksualaca ima klamidiju.49 Pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca, ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo.50 U istoj je zemlji zabilježeno da Epstein-Barr virus tip 2 ima 39% homoseksualaca. 51

Korištenje lubrikanata 3 puta povećava vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije – lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti.52 Ali priručnik za prevenciju HIV-a kojeg je izdao ‘Iskorak’, a financirao grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva preporuča upravo suprotno.53

Da je seks kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma.54 Treba li uopće spominjati da normalna upotreba organa ne dovodi do oštećenja?! Homoseksualci imaju i 20 puta veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa HIV-om; naime, 43% novozaraženih HIV-om u LA-u ujedno je bilo na metamfetaminu.55

Homoseksualci imaju smanjenu očekivanu životnu dob za 8 do 20 godina, kronično, moguće i smrtno oboljenje jetre – zarazni hepatitis koji povećava rizik od raka jetre, oboljenje imunološkog sustava koje je gotovo uvijek smrtno – uključujući i popratna tumorna oboljenja, upala pluća, rak debelog crijeva koji je često smrtonosan, različita crijevna oboljenja i druge zarazne bolesti, daleko veći rizik od samoubojstva…56

Infantiline metode za stvaranjem vlastite utjehe (mastrubacija, maštanje) lako dovode do psihičkog zarobljavanja. Budući da je uzrok homoseksualnosti neka neuroza, mnogi slučajevi pate od depresije, psihosomatskih teškoća, strahova, a nisu rijetke ni paranoidne tendencije. Postotak graničnih psihotika je veći nego u općoj populaciji. Česta je i ovisnost o alkoholu, drogi…. Michael Bailey, istraživač koji je na strani homoseksualnih lobija, priznaje da se oni koji žive homoseksualnim načinom života izlažu bitno većem riziku oboljenja od određenih emocionalnih problema, između ostalog i sklonosti samoubojstvu, teškim depresijama i tjeskobnim neurozama.57 Dr. Satinover zaključuje: ,,Povezanost analnog odnosa i neprestanog mijenjanja partnera najopasniji je profil ponašanja!”58

Zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv (u SAD-u od 1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju ‘homofobi’ nego iz straha za one koji bi primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu populaciju? Pa naravno! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda liječnici iznijeli statističke podatke, a homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.

Umjesto zaključka

Sveto pismo Novoga zavjeta, nastavljajući se na dosljednu starozavjetnu tradiciju naziva homoseksualne odnose ‘sramotnima’ i ‘protunaravnim’; tako sv. Pavao u Rim 1, 26-28 piše: ,,Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje”.

Katolička crkva ustraje kod učenja Svetog pisma i Tradicije; pozivajući vjernike da se suzdrže od nepravedne diskriminacije protiv homoseksualaca, naglašava ipak da se homoseksualni odnosi protive naravnom zakonu, te da oni u moralnom pogledu ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni (Katekizam Katoličke Crkve, t. 2357 – 2359).

Učiteljstvo Katoličke crkve, međutim, daje upute o vjerskim i moralnim pitanjima. Zato ono neće ponuditi odgovor da li homoseksualizam – kao poriv i praksa koja je ‘sramotna’, ‘protunaravna’ i ‘protivna naravnom zakonu’ – imamo smatrati bolešću.

Znanstveno ‘učiteljstvo’ je, pak, u modernom svijetu odlutalo od milenijskog konsenzusa ljudske misli da je homoseksualnost bolest: imamo jedan znatan dio liječnika i psihologa koji pružaju zdravstvenu pomoć homoseksualcima i koji će tvrditi da homoseksualnost nije bolest. U pravilu će ovi stručnjaci, doduše, također reći da homoseksualnost također nije niti ‘sramotna’, ni ‘protunaravna’, ni ‘protivna naravnom zakonu’. To jest, reći će ti stručnjaci kako homoseksualizam nije u neskladu sa njihovim vjerskim i moralnim nazorima. U javnosti – koja je često orkestrirana od dobro organiziranih homoseksualnih grupa – ovakvi će stručnjaci u pravilu dobivati pozitivnu i veliku pažnju.

Znatan dio liječnika i psihologa uopće ne želi pružati neku specifičnu psihološku pomoć homoseksualcima kao zasebnoj kategoriji: ako oni imaju problema s alkoholom, drogama, shizofrenijom – liječiti će ih kao i bilo koga drugoga. Otprilike po onoj narodnoj ‘ne bi se štel mešat’.

Imamo, naposljetku, nemali broj liječnika i psihologa (i znanstvenika u tim oblastima) koji će homoseksualnim nagnućima pristupiti kao psihičkim bolestima, i voljni su ih liječiti. Tvrde da za takvo što imaju razloga, i da su njihove terapije uspješne. Pišu o toj temi i znanstvene radove, makar najugledniji medicinski časopisi tekstove o njihovim izučavanjima – zacijelo zbog političkih obzira u ‘današnjem političkom trenutku’ – uglavnom odbijaju objavljivati. Do daljnjega.

Alen Peruško, psiholog


1 R.Cohen, Coming Out Straight. Understanding and Healing Homosexuality

2 Loewy, str. 93

3 C. A. Reich, The Grenning of America, str. 2

4 Kinsey Jones, Kinsey str. 63

5 Judith A. Reisman i Edward W. Eichel, Kinsey, Sex and Fraud

6 Kinsey Jones, Kinsey str. 503

7 A. Kinsey et al., Sexual Behavior in the human Female, str. 121

8 C. Socarides: ‘How America Went Gay’ str 20

9 Isto

10 Okrugli stol o homoseksualnosti, održan pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u studenom 2002., http://www.ika.hr/bilteni/bilten_48-2002.pdf

11 M. Glatze, How a ‘gay rights’ leader became straight

12 Okrugli stol o monoseksualnosti, održan pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u studenom 2002., http://www.ika.hr/bilteni/bilten_48-2002.pdf

13 http://jonahweb.org/index.php

14 K. Freund i R.J.Watson, The Proportions of Heterosexual and Homosexual Pedophiles among Sex Offenders against Children: An Exporatory Study, Journal of Sex and Martial Therapy 18, No. 1, 1992, 34 – 43. str.

15 http://www.citeulike.org/user/chainsawriot/article/4083116

16 ‘John Jay’ studija, 2004, Part. 4.2 http://www.usccb.org/nrb/johnjaystudy/

17 http://www.cultureandfamily.org/articledisplay.asp?id=44&department=CFI&categoryid=cfreport

18 Roberto Marchesini, The Ex-Gay Story in the Pop Music World

19 M. Glatze, How a ‘gay rights’ leader became straight

20 Primjer kod vrlo uglednog znanstvenika dr. Spitzera imamo u reakcijama jednog od dužnosnika njegovog vlastitog sveučilišta, koji Spitzerove spoznaje o tome da je homoseksualizam moguće liječiti naziva ‘odvratnim’, a dr. Spitzera osobno etiketira riječima „You are an embarrassment to the University and a disgrace to science.“, tj. karakterizira jednog od najuglednijih znanstvenika u oblasti psihoterapije kao „sramotu za Sveučilište i nesreću za znanost“. http://www.cultureandfamily.org/article … d=cfreport

21 G.v. Ardweg, Terapija homoseksualnosti, iskustva i učinci

22 Narth – Bulletin 1/2000., str 1.

23 J. Nicolosi, Identitat und Sexualitat, Brennenpunkt Seelsorge 4/1997, str. 80

24 V.Frankl, Die Psychotherapie in der Praxis, 2. izd., str. 79.

25 Homosexuality and Mental Illness, John Michael Bailey, Archives of General Psychiatry 1999 vol.56 (10), 883-888

26 Okrugli stol o homoseksualnosti, održan pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u studenom 2002.

27 E. Ringel, Selbstschadingung durch Neurose, str. 63.

28 J. Nicolosi, Identitat und Sexualitat, Brennenpunkt Seelsorge 4/1997, str. 80

29 Isto

30 Isto

31 J. Satinover, Homosexuality and Politichs of Truth, Grand Rapidis, MI 1996, str. 213

32 J. Toševski, Skrivena Seksualnost, Homoseksualnost muškaraca i žena, str. 100

33 Gerard J. M. van den Aardweg, Terapija homoseksualnosti

34 „Homosexuality and Hope“, Izjava „The Catholic Medical Association“ (CMA), 2000, dio prvi, pogl. 1

35 op. cit., pogl. 2

36 Isto

37 Homosexuality and American Public Life (zbornik radova), Christopher Wolfe, Spence Publishing Company, Dallas, Texas, 1999, članak „Origins and Therapy of Same-Seks Attraction Disorder, By Richard Fitzgibbons, MD

38 Isto

39 Homosexuality: The Use of Scientific Research in the Church’s Moral Debate, Stantol L. Jonesm Ph.D. i Mark A. Yarhouse, Psy.D. InterVarsity Press 2000, Summary (prema http://www.narth.com/docs/mentaldisorder.html)

40 M. Vujičić, BN

41 J. Toševski, Skrivena Seksualnost, Homoseksualnost muškaraca i žena, str. 100

42 J. Satinover, Homosexuality and Politichs of Truth, pog. 4 bolesti

43 American Journal of Public Health, „The relationship between suicide risk and sexual orientation: results of a population-based study“, 1998., Risk Factors for Attempted Suicide in Gay and Bisexual Youth objavljeno u američkom časopisu PEDIATRICS Vol. 87 No. 6 June 1991.

44 J. Satinover, Homosexuality and Politichs of Truth, pog. 4

45 Centar for Disease Control and Prevention, http://www.cdc.gov/

46 Isto

47 Isto

48 Isto

49 Isto

50 Isto

51 Isto

52 http://www.centar-zdravlja.net/zanimlji … je-hiv-om/

53 http://www.iskorak.org/files/flash/brosura00.html

54 http://www.cdc.gov/std/hpv/stdfact-hpv-and-men.htm

55 http://articles.latimes.com/2007/apr/11/local/me-meth11

56 J. Satinover, Homosexuality and Politichs of Truth, Grand Rapidis, MI 1996, pog.4

57 J.M. Bailey, Homosexuality and Mental Illness, vol.56, 883-884

58 J. Satinover, Homosexuality and Politichs of Truth, Grand Rapidis, MI 1996, pog.4

59 Nacional, tiskano izdanje, br. 481