printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

Destruktivni sekularizam

Potaknut sve učestalijim naslovima, osporavanjima i ismijavanjima u mnogim masovnim medijima, odlučio sam progovoriti o tzv. „srednjovjekovnim katolicima“ ili kako mnogi novinari već vole nazivati današnje vjernike, smatrajući ih pritom zatucanima, glupima ili nešto treće.

Činjenica je kako destruktivni sekularizam nastoji iz javnog, društveno-političkog života, izbaciti sve ono što je na bilo koji način povezano s vjerom, odnosno svjetonazorskim pitanjima. U skladu s tim, htjeli to neki priznati ili ne, ovakav uskogrudni i redukcionistički pogled u krajnjoj liniji ne može donijeti ništa dobro, jer cjelokupno društvo je itekako pluralističko te cvjeta od raznolikosti koja ga obogaćuje. Tako nerijetko čujemo iznimno oštra i glasna usprotivljenja, kako „Crkvi nije mjesto u politici“ ili kako određene strukture nastoje provesti „klerikalizaciju“ obrazovanja, znanosti, odgoja…ovisno što kome ide u prilog. Istina je da, ukoliko ste pravi i dosljedan vjernik koji se drži kršćanskog nauka, a sudjelujete u javnom, društveno-političkom životu, uvijek će vas se prozivati za „klerikalizaciju“, „homofobiju“, „širenje mržnje i netrepeljivosti“, „srednjovjekovnost“ i još za štošta drugo. Kao glavni argument ovakvih prozivanja, najčešće se koristi floskula kako „treba biti nepristran i oslobođen od svih svjetonazora i vjerskih utjecaja.“ Valjda se time hoće reći kako samo vjerom neopterećeni intelektualci mogu voditi države, obavljati najvažnije poslove i određivati u kojem smjeru ide cjelokupno društvo. I opet se vraćamo na onu tvrdnju kako se mediji itekako trude javnosti nametnuti sliku kako je vjera privatna stvar, kako joj nema mjesta na poslu ili u krajnjem slučaju, kako je nepotrebna jer šteti društvu, odnosno, kako je to nekada Karl Marx znao reći – Vjera je opijum za narod.

I kako će sada jedan prosječan vjernik doživljavati sebe? Kakvu će sliku imati o sebi, vjeri, Crkvi, Bogu, ako mu konstantno svjetovni mediji projiciraju ateističku ideologiju servirajući laži? Neće li takav čovjek, promatrajući svakodnevno događanja oko sebe jednostavno reći – Možda imaju pravo, pa svi to rade, zašto da se ja onda držim nekih vjerskih principa? Zašto da se ističem? Zbog čega da budem drugačiji pa da me se osporava i da me se doživljava kao nekog čudaka? Svi su nepošteni, pa zašto da ja budem pošten? Svi kradu, zašto da moja obitelj oskudijeva? Moglo bi se tu navesti još mnoštvo sličnih pitanja. Žalosti me samo to što mnogi dobri vjernici često pokleknu pod teretom pritiska ovoga svijeta i jednostavno postanu indiferentni. Postanu nezainteresirani za društveno-politička događanja, unatoč tome što imaju znanje, iskustvo i kvalitetu, ali se ne žele miješati u javni život. Upravo u toj činjenici vidim jednu od najvećih grešaka vjernika laika danas.

A mogli bismo postići puno više. Naša je dužnost ne bježati od svijeta, već živjeti u svijetu oblikujući ga na hvalu i slavu Boga, kako bi svi ljudi mogli dostojanstveno živjeti životom kakvim zaslužuju. Potrebno je kršćanske vrednote unositi ne samo u privatni, već u javni društveno-politički život, jer bez njih svijetu prijeti samo propast, degradacija čovjeka u duhovno-moralnom smislu i na koncu samouništenje. Što nam vrijedi sav napredak znanosti i tehnologije ako smo duhovno prazni? Iz mnogih povijesnih primjera mogli smo vidjeti kako je nesklad unutar čovjeka poguban za čitav svijet. Na koncu, nije li poštenje, pravda, mudrost, znanje, dobrota, ljubav…svojstveno kršćanstvu? Kako ćemo onda ostaviti vjeru po strani? Možemo li to? Ne predstavlja li to određenu podvojenost unutar nas samih?

Dalo bi se o ovoj temi još mnogo toga napisati, ali u jedno sam siguran – nisam „zaostao“ zato što sam vjernik. Uvijek će biti i ima ekstremističkih primjera raznih zavedenih pojedinaca i skupina koji će vjeru koristiti u negativne svrhe, kako bi ostvarili neke svoje sebične ciljeve, i takve treba uvijek osuditi. S druge strane, smatram kako ima puno više onih pravih i dosljednih vjernika koji bi se trebali više i s hrabrošću angažirati u javnom i društveno-političkom životu, kako bi mijenjali svijet na bolje. Jasno da svatko nije prikladan za takvo javno djelovanje, ali zato mora svakoga dana svojim načinom života i stavovima svjedočiti za Krista. Promjena počinje u nama samima, od svakog pojedinca. Zato se nemojte, dragi vjernici, bojati svjedočiti svoju vjeru. Molite Duha Svetoga da vas vodi kroz život kako biste mogli ispravno rasuđivati i prikladno djelovati u svakom trenutku. A kada vas iznova budu stali prozivati i klevetati da ste ovakvi ili onakvi, uspravite se, otresite prašinu sa sebe i krenite dalje svjedočiti za Istinu.

Gabrijel Orečić