printer_famfamfam.gif Verzija za ispis

Sotona – iluzija ili stvarnost

Ljudi najčešće pretpostavljaju da je u današnjem modernom svijetu ideja Sotone zastarjela pa idu čak do toga da je lažna. Vjerovanje u Sotonu danas je puno manje nego što je ikad bilo. Za mnoge Sotona je samo iluzija, a ne stvarnost. Ljudsko društvo se mijenja, mijenjaju se stilovi i predrasude, mijenjaju se pojedinci, ali uz sve te promjene fundamentalni problem zla ostaje isti.

Danas, kada je došlo do svojevrsne sekularizacije sve više ljudi odbija vjerovati u Boga te se udaljava od Crkve. Sotona za njih postaje simbol svega što je dobro. On postaje simbol borbe protiv autoriteta svake vrste, roditelja, škole, Crkve. Sotona se više ne gleda kao stvarno biće, barem ne u intelektualnim krugovima modernih romantičara, ateista i agnostika, ali nažalost i pojedinih teologa. Sotona se relativizira te se promatra samo kao simbol zla u svijetu. Takvom pogledu na Sotonu uvelike je pridonijelo djelovanje nevjernih racionalista, ironični i podrugljivi utjecaj prosvjetiteljstva, te romantizam. Za većinu je Sotona postao predmet izbjegavanja, mnogi teolozi odbacuju vjerovanje u Sotonu kao personalno biće te se priklanjaju modernijim protestantskim teolozima koji ga relativiziraju.

Za razliku od začetnika protestantizma kao što su Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, današnja većina modernih protestantskih teologa pod velikim utjecajem prosvjetiteljstva niječu personalnu opstojnost Sotone što je u direktnom sukobu sa naukom Svetog pisma.

Friedrich Schleiermacher, Albrecht Ritschl, Adolf Harnach, Ernst Troeltsch vide u demonologiji manihejski dualizam, niječu biblijsku utemeljenost i svode pojam demona na čisto i jednostavno iskustvo ljudske grešnosti. Jedan od najpoznatijih protestantskih teologa prošloga stoljeća Rudolf Bultman drži da su vjera u demone ostatak praznovjerja, dječjeg mentaliteta, prošlih vremena i treba ju demistificirati. Paul Tilich smatra da su demoni i anđeli simboli ljudske strukture, samo slike dobra i zla koje prebiva u čovjeku. Paul Ricoeur vidi u Sotoni samo sliku zla koje svaki čovjek unosi u svijet, odnosno, Sotona je samo predodžba zla uvijek prisutna za koje je svatko odgovoran.

Noviji protestantski teolozi se ne zaustavljaju na toj temi, oni o temi Sotone jednostavno šute. Emil Fuchs, Dorothee Solle, Wolfhart Pannenberg, Jurgen Moltmann govore često o problematici zla ali nikad o demonima.

U jednoj anketi među protestantskim teolozima u Njemačkoj otkriveno je da se većina priklanja Bultmanovom nauku o demonima. Sve te rasprave i tvrdnje koje proizlaze iz protestantske sredine ali i loš ekumenizam ostavljaju utjecaja i na same katoličke vjernike ali i na katoličke teologe. Dok većina katolika ostaje vjerna nauku Katoličke crkve o opstojanju Sotone kao stvarnog personalnog bića (KKC 391 – 395) pojavljuju se neki „katolički“ teolozi koji ili plašljivo ili odlučno odbacuju nauk o Sotoni i drže da to mogu i opravdati na temelju samog evanđelja, tj. da Isus svojim riječima ne potvrđuje postojanje đavla nego da njegove izjave dolaze ili iz židovskih spisa ili iz predaje prve zajednice. A budući da to nije središnja evanđeoska poruka ona ne obvezuje nikoga.

Neki drugi opet smatraju da Sv. pismo doduše potvrđuje vjeru u demone, ali dodaju da to u današnjem svijetu nije prihvatljivo za kršćanina jer baca sjenu na istinsku sliku o Bogu. Đavao bi bio samo mitska i funkcionalna personifikacija zla i grijeha u svijetu i čovječanstvu kako to iznosi Herbert Hagg u svom djelu „Oproštaj od Đavla“ u kojem kroz cijelo svoje djelo provlači misao da je đavao izmišljen, tj. osporava njegovu egzistenciju što je u potpunoj suprotnosti s naukom Katoličke crkve koji se temelji na istini Svetog pisma.

Iako se Sotonina pojava ne nalazi u središtu Isusove poruke o Kraljevstvu Božjem. Sotona za Isusa ipak nije samo neka periferna figura, Isus je puno više računao s tom silom i moći protivnika kojoj se čak i sam izložio. O tome imamo svjedočanstva u izvješćima evanđelja o kušanju Isusa (usp. Mt 4,1-11; Mk1,12; Lk 4,1-13). Sotona je napasnik i zavodnik na grijeh, utječe na ljudsku slobodu izbora s ciljem da se čovjek odvrati od Boga i prikloni njemu, njegovo djelovanje ima i za posljedicu povredu ljudskog integriteta i zdravlja (usp. Mt 12,22-30; Mk 9,14-29; Mt 17, 14-21;).  „Najintenzivniji oblik demonskog djelovanja na čovjeka  je opsjednutost, koja se sastoji u tome da demon uzima čovjeka potpuno u svoj posjed, tako da ovaj više nije gospodar samoga sebe, nego demon preko njega govori i djeluje“[1] (usp. Mk 1, 21-27; Lk 4, 31-37; Mk 5, 1-20; Mk 7,24-30; Mt 15,21-28;). Isusovo egzorcističko djelovanje zauzima opsežan prostor u izvještajima sinoptičkih evanđelja. Prema evanđeljima, on je mnogim ljudima, koje su mu dovodili kao opsjednute, pomagao tako što je nad njima vršio istjerivanje, tj. iz njih izgonio demone odnosno zle duhove. „Egzorcizmi su borba protiv Sotone i njegove vlasti, jer demoni na neki način pripadaju kraljevstvu zla, kojim dominira Sotona.“[2] Daje se zaključiti da je Isus sve ljude koje su mu njegovi suvremenici dovodili kao opsjednute takve i prihvaćao te tako svojim djelovanjem potvrdio postojanje Sotone i zlih duhova.

U Novom se zavjetu Belial  – knez tame susreće kod sv. Pavla kao Beliar (usp. 2 Kor 6, 15) i označuje vođu zlih duhova koji se suprotstavljaju Kristu. Neki rukopisi čitaju Belian, Belial, što hebrejski znači bezvrijedan ili zao, opak. Također je hebrejskog podrijetla i Belzebub, knez demona (usp. Mt 12, 24), od Baal – Zebub.

Evanđelisti prikazuju Isusov javni život kao borbu protiv Sotone. Krist je došao „da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla“ (Heb 2,14), da „uništi đavolska djela“ (1 Iv 3,8), drugim riječima: da Sotoninu vladavinu zamijeni vladavinom svoga Oca (usp. 1 Kor 15,24-28; Kol 1,13 i sl.). U Knjizi Otkrivenja čitamo: „Zbačen je Zmaj veliki, stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta.“(Otk 12,9) Sotonino zavođenje na grijeh i demonska opsjednuća usmjerena su protiv širenja Božjeg kraljevstva. Sve ono što je Isus u svom naviještanju govorio i znamenjima činio trebalo je pokazati ljudima da je Bog u stanju da  ih oslobodi od moći zla i da ih vodi spasenju. 

Krist je svojim uskrsnućem pobijedio Sotonu, ali prema sv. Pavlu bitka će se završiti tek na „dan Gospodnji“, kad će Sin – pošto bude sebi podložio svako poglavarstvo i sve vlasti, kao i samu smrt – predati kraljevstvo svom Ocu, da Bog bude sve u svemu (usp. 1 Kor 15, 24-28). Sv. Pavao dalje piše da je Sotona napasnik koji se trudi da ljude navede na grijeh (usp. 1 Sol 3,5; 1 Kor 7,5), on je otac grijeha (usp. Rim 5,12; Mudr 2,24; Rim 7,7 i  Post 3,13), zavodi one koji vjeruju u Isusa na otpad od čistoće kršćanskog naviještanja (usp. 2 Kor 2,11; 11,14). „Antikrist je uistinu već na djelu ovdje na zemlji; no iza njegova zlotvorna djelovanja krije se moć Sotone (2 Sol 2,7).“

U cijelom Novom zavjetu možemo vidjeti da Sotona ne navodi na grijeh samo kršćane, nego nastoji učvrstiti cijeli svijet u nevjeri i porocima, tj. spriječiti ga od prijanjanja evanđelju. On je uvijek u suprotnosti Bogu kako navodi Ivan kad kaže da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 1,8), a Sotona mržnja, ubojica od početka (usp. Iv 8,44). Bog je istina i svijetlo, a Sotona lažac i otac laži.

U Novom zavjetu nauk o đavlu je povezan s djelom Kristova spasenja; u Kristovom djelovanju možemo pravo vrednovati djelovanje đavla; đavolsko djelovanje treba uokviriti u osloboditeljsko Kristovo djelovanje. Čitav svijet i sva povijest čovječanstva imaju svoju vrijednost, ako su povezani s otkupiteljskim Kristovim djelovanjem koje je djelo trijumfa protiv Sotone.

Cijeli Novi zavjet se slaže u tome da je Sotona Božji protivnik koji djeluje kao zavodnik navodeći ljude na grijeh i potpuni otpad od Boga. Također se vidi da u Novom zavjetu postoji uvjerenje da je Sotona vođa i svih ostalih zlih duhova.

Isus nikada, ni u jednom trenutku nije posumnjao u opstojnost personaliziranih zlih duhova koji u stvarnosti opstoje kao realna bića koja su usmjerena protiv Boga i čovjeka.

Danas živimo u vremenu  kada đavao sve više djeluje u svijetu, kada se provlači kroz glazbu i sve vrste medijskog priopćavanja, kada ima i svoj vlastiti kult, obred, kada ima svoje sljedbenike koji djeluju u potpunoj slobodi služeći se okultnim radnjama kao što je magija i spiritizam. Danas, kada moderan čovjek u svojoj potrazi za Bogom upada u laž okultizma i New agea koji mu pokušavaju servirati svoju istinu koja se ne temelji na istini Isusa Krista, kada upada u iskrivljenu sliku Boga, a time i Sotone, kada ljudi imaju potpunu slobodu štovanja Zloga, Sotona među mnogim teolozima nije tema rasprave, nije tema propovijedi, on za njih nije realnost.

Iako za mnoge iluzija sam koncept Sotone je danas vrlo živ. Uistinu, ideja je puno življa no što je bila kroz mnoga desetljeća. Možda zato što postajemo sve svjesniji nezamislive perverznosti u vlastitom ponašanju, perverznosti koja je možda evidentnija sada u XXI. stoljeću, više nego ikad prije. Dobronamjerni napori da se popravi ljudska priroda i ljudska narav kroz edukaciju i zakonodavstvo do sada su bili bezuspješni ili bolje rečeno, ostajali su samo na spekulacijama, razbili se o radikalno zlo kao što se valovi razbijaju od kamen. Mi danas imamo direktna opažanja zla, namjerne zlobe, želje za povredom koja se konstantno manifestira kroz pojedince i određene grupacije. Sotona je stvaran, on je osoba, Božje stvorenje. On ne ograničava Božju moć premda mu je dopušteno djelovanje od strane Boga. On je Božji neprijatelj, ali također i naš te mu se moramo suprotstaviti svom našom snagom, molitvom, postom i pouzdanjem u Božju pomoć.

Dejan Kokić

 


[1] B. Wenish, Svjedočanstvo Biblije o zlim dusima, u: Vjesnik, 46. (1993.) IX., str. 157.- 160

[2] B. Wenisch, Satanizam – crne mise, vjera u demone, kult vještica, UPT, Đakovo, 1993.,  str. 95.