Katolik.hr - razlozi nade koja je u nama

Sažetak

U posljednjim desetljećima našeg stoljeća novi religiozni pokreti - sekte postali su velik problem i izazov za Crkvu. Suvremeni pastoralni radnik, suvremeni kršćanin se pita: kako najbolje odgovoriti na izazov sekti. U svim vremenima Crkva je pozvana na "odčitavanje" znakova vremena. Novi religijski pokreti - sekte su znak našeg vremena, i kao takvi, oni su izvrstan pokazatelj koje naglaske bi trebalo stavljati u evangelizatorskim pothvatima. Njihov porast u tradicionalno kršćanskim sredinama očito pokazuje nedostatnu prisutnost ili djelatnost Crkve na određenim područjima. Na planu opće Crkve postoji nekoliko dokumenata koji upućuju na konkretne smjernice djelovanja. U apostolskom djelovanju, poglavito na razini župa i biskupija valja puno više voditi računa o izgradnji crkvenog zajedništva, ljudske blizine, topline, puno više evanđeoskog svjedočenja, poglavito u susretu s marginaliziranima, dalekima, rastavljenirna i ponovno oženjenima... U tome nenadomjestivu ulogu imaju katolički laici. U pastoralnom djelovanju valja tražiti putove i mogućnosti osobnog duhovnog iskustva. Trajna formacija svih vjernika, poglavito biblijska formacija je prioritetni zadatak, kao i nauk o eshatološkim stvarnostima (smrt, čistilište, raj, pakao, posljednji sud) kao odgovor na razne milenarizrne, i uopće ideje iz New agea.

Na nacionalnom i metropolitanskom planu kod nas morala bi postojati tijela - institucije za praćenje i proučavanja pojave, za davanje i  razmjenu informacija, za pomoć pastoralnim radnicima... Valjalo bi publicirati, napisati ili prevesti nekoliko temeljnih djela s ovog područja... Povezati se s međunarodnim institucijama....

1.  Uvod

Pozoran istraživač će uočiti da u dvomilenijskoj povijesti Katoličke crkve, od najranijih početaka pa do naših dana, zajednicu Isusovih učenika stalno prate, više ili manje, sektaški problemi. Međutim, kao nikada do sada u svojoj povijesti, u drugoj polovici XX. stoljeća Crkva se suočava sa snažnim prodorom novih religioznih pokreta - sekti¹ koji u nekim krajevima predtavljaju ozbiljnu zapreku za uspješnu evangelizaciju.² Štoviše, čini se da je pojava postala problem u svim dijelovima svijeta, u bogatim i siromašnim zemljama, u različitim političkim sustavima, po svim kontinentima, u svim mjesnim crkvama, posvuda... Kao nikada do sada! Nitko nije pošteđen. Podjednako zahvaća sve populacijske slojeve.³ Tako npr. u Latinskoj Americi godišnje u prosjeku 600.000 ljudi napušta Katoličku crkvu i prianja uz jednu od sekti ili odlazi u protestantizam. Na izvanrednom kardinalskom konzistoriju 1991. godine, posvećenom problemu sekti, kardinal Obando y Bravo alarmantno je naglasio problem prijelaza na protestantizam i razne sekte. On je rekao da je 1900. u cijeloj Južnoj Americi bilo svega oko 50.000 protestantskih članova i članova raznih sekti. 1967. ih je bilo  4.000.000; 1974. - 8.000.000, a 1985. godine 30.000.000. Prema predviđanjima, ako se taj ritam nastavi, 2000. godine u Latinskoj Americi će ih biti oko 120 milijuna. Kad se uzme u obzir da uz mnogobrojne uzroke širenja sekti postoje i oni politički i ekonomski i da su se sekte u pojedinim zemljama širile koordinirano i sinkronizirano iz raznih centara moći i da su bivše komunističke zemlje sada za mnoge sekte "obećana zemlja", možemo pretpostaviti kakova nas budućnost očekuje i na što sve treba računati. Padom Berlinskog zida i totalitarnih sustava u istočnoj Europi krenuli su novi "ribari ljudskih duša" u sve bivše komunističke zemlje. Uslijed strašnog domovinskog rata,  Hrvatska država,  kao i Bosna i Hercegovina, djelomično su bile pošteđene od prodora sekti. Njihova aktivnost je, čini se, ponajviše primjećena u sklopu humanitarnih akcija s jakom propagandom i prozelističkom djelatnošću, o čemu su jasno progovorili i naši biskupi.⁵ Dolaskom mira hrvatska javnost sve više je uznemire na javnom i tajnom djelatnošću sekti, njihovim zbunjujućim porukama i zahtjevima.⁶ I Crkva i država, kako kod nas tako i posvuda po svijetu, s pravom se pitaju i kako se suočiti s ovom pojavom.

2. Čitati znakove vremena

Znati čitati zbilju suvremenog čovjeka u svjetlu evanđelja znači prepoznati znakove vremena. Ivan XXIII. u apostolskoj konstituciji Humanae salutis, kojom obrazlaže nakanu sazivanja i program Sabora, potaknut Matejevim tekstom iz 16. poglavlja (Mt 16, 1-3), upozorava na važnost čitanja znakova vremena.⁷ Da bi se moglo prikladno odgovoriti na krize koje proživljavaju Crkva i društvo, koncilski Papa naglašeno potiče na evanđeoski optimizam ispunjen duhovskom snagom koja dobro znade prepoznati i uvažavati vrednote kod svih ljudi dobre volje i stalno djelovanje Duha Svetoga u ljudskoj povijesti. U svojoj enciklici Pacem in terris, objavljenoj 11. travnja 1963. (ni dva mjeseca prije smrti), Ivan XXIII. na kraju svakoga poglavlja "odčitava" znakove vremena, promjene koje su se dogodile u svijetu i tendencije suvremenog čovjeka.⁸ S istom praksom nastavlja i Pavao VI, najprije u nastupnoj enciklici Ecclesiam suam, a potom i u ostalim brojnim učiteljskim tekstovima.⁹ Među najspominjanijim koncilskim izrazima uz aggiormamento je svakako i izraz signa temporum. A sami saborski dokumenti na više mjesta ističu važnost i dužnost Crkve "da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja".¹⁰ Sve koncilske i prve postkoncilske godine duboko su obilježene istinskim naporom Crkve otkrivanja znakova vremena.¹¹
    

3. Novi religiozni pokreti

Velika je zabluda smatrati da je povratak "bogova" u dnevni život, najrazličitijih božanstava s određenim praksama kroz nove religiozne pokrete, pa makar se oni predstavljali najkršćanskijima, najhumanijima, medicinski "opravdanima"(?), iscjeliteljskima, ekonomski unosnima, politički prikladnima..., neposredna pomoć evangelizaciji. Na to je osobito upozorila Kongregacija za nauk vjere u dokumentu o kršćanskoj meditaciji, objavljenom 15. listopada 1989. godine. Slijedeći koncilski nauk o uvažavanju svih pozitivnih elemenata u drugim religijama,¹² suočen s pojavom uvođenja istočnjačkih meditacijskih u kršćansku meditaciju, kardinal Ratzinger otvoreno upozorava na veliku opasnost škodljivog religijskog sinkretizma.¹³ Na tu opasnost naglašeno upozoravaju i latinoamerički biskupi u završnom dokumentu IV. generalne konferencije, održane u San Domingu, u listopadu 1992.¹⁴ S druge strane, Crkva se u svim vremenima nalazi pred izazovom i zadatkom zdrave inkulturacije.¹⁵ Nikada joj dovoljno razbora, umjeća, vidovitosti, reći ćemo vjernički i teološki Duha Božjega, za prosuditi što iz drugih kultura i svjetonazora energično odbaciti, a što prihvatiti i polagano evanđeoski oplemenjivati, upotpunjavati, duhovno nadograđiivati?! Vječno je pitanje kako evanđelje inkarnirati u druge kulture i narod, i s druge strane, te kulture i narode uvesti u puno, aktivno i odgovorno; Zajedništvo s cijelom Crkvom. I to je proces koji nikada ne staje.
Još je veća zabluda smatrati da bi pojava novih religioznih pokreta s kršćanskim predznakom značila oživljavanje kršćanstva. Bezlični, bezosobni bog, neki daleki bog koji ne ulazi u konkretan osobni odnos sa svakim pojedincem kao osobom, univerzalna (pra)snaga, energija, "ljubav koja ne može ostati na razini biblijske objave deformirane od tradicionalnih crkava", pa se stoga "Bog ljubavi objavljuje danas da bi upotpunio i ispravio povijesne kršćanske zablude...", nema ništa zajedničkog s Bogom Isusa Krista. Ipak interes za nove religiozne pokrete, pripadnost i odanost njima je velik znak vremena kojeg treba ozbiljno proučavati i uvažavati.¹⁶
Sve ovo jasan je pokazatelj otvorenosti suvremenog čovjeka duhovnim sadržajima. Vječni tragač - čovjek - izrazito danas traga za onostranim , stvarnostima i vrijednostima, za svetim.¹⁷ Vapi za njima! Čovječanstvo, poglavito zapadna kultura, nalazi se u jednom velikom procesu smještanja  svetoga u jedan svijet koji je mogao biti sekulariziran do određene razine.  Mnogi religijski pokreti pokušavaju na jedan nov način sakralizirati bračnu, zajednicu, svakodnevni život, obitelj, društvo, čitavu prirodu, svemir... Tu , smo zacijelo na tragu iskonske ljudske težnje za svetim. U svijetu nove: kulture, novog vremena, "novog doba", naziru se znakovi puta - novih mogućnosti kvalitetnog naviještanja neprolaznih evanđeoskih vrednota.¹⁸ Raskršćanjenje tradicionalnih "kršćanskih" sredina nije pak znak potpune nevjere i zatvorenosti prema duhovnim sadržajima i uopće transcendentalnim vrijednostima. Uza sve pozitivne znakove života Crkve koji ulijevaju nadu, u zemljama zapadne Europe i uopće zapadne kulture dobrano se osjeća umornost kršćanstva. To se poglavito odražava u porastu nepoštivanja određenih moralnih propisa, uništavanju nerođenog života, brakolomstvima, u smanjenju broja pripravnika za svećeništvo,¹⁹ redovništvo, ne pohađanju nedjeljne mise, službenom napuštanju Crkve.²⁰ S druge pak strane nikada prije nije toliko vladao interes za horoskop, astrologiju, magijsko čitanje vlastite sudbine... U tradicionalno kršćanskim zemljama ni¬kada više nije bilo profesionalnih maga i vračara, spiritizma, interesa za reinkarnaciju, transcendentalnu meditaciju, za najraznovrsnije ideje novih religioznih pokreta-  sekti itd. Samo u Engleskoj npr. oko 250.000 osoba pohađa tečajeve čaranja i novo-poganstva.²¹ Koliko god se očekivalo da će čovjek visoko razvijenog industrijskog društva, čovjek sutrašnjice, biti sekulariziran i areligiozan, čini se već danas da su sve takove prognoze neutemeljene. Kako smo već vidjeli i u zemljama bivšeg komunističkog poretka službena marksističko-lenjinistička ideologija nije ostavljala nikakve mogućnosti opstanka vjere u transcendentalne stvarnosti. U postkomunističkom razdoblju u raskršćanjenim sredinama i, kao u pravilu, jako siromašnima, podjednako raste interes za ideje novih religioznih pokreta, bilo na Istoku bilo na Zapadu. Sve bi se to nužno moralo odraziti na konkretnu crkvenu praksu. Suvremeni čovjek je duhovno gladan i valja ga nahraniti. Ostaje vječno pitanje: Kako? Je li naš apostolski instrumentarij možda nesuvremen, zastario, manjkav? U čemu smo to pogriješili? Jesu li "sinovi ovoga svijeta" mudriji, sposobniji i dosjetljiviji od nas u promicanju svojih ideja i stavova? Koje su napredne i zdrave snage unutar Crkve koje su se kadre uhvatiti u koštac s izazovima novog vremena?
 

4. Dosadašnji pokušaji i nastojanja Crkve

Poduzete inicijative unutar Katoličke crkve kao odgovor na problem sekti mogu se promatrati na nekoliko razina. Na prvom mjestu je svakako prosudba fenomena s konkretnim smjernicama od strane Crkvenog učiteljstva, pape, različitih tijela iz središnjih crkvenih ureda, biskupa pojedinačno ili cijelih episkopata. Pojava je registrirana i ozbiljno uzeta u razmatranje od raznih teoloških stručnjaka, bibličara, dogmatičara, moralista, pastoralista, sociologa religije, psihologa i ostalih teoloških ili teologiji bliskih znanosti. O tome svjedoče brojne studije, knjige, specijalizirane revije, članci, radiotelevizijske emisije itd. na mnogim svjetskim jezicima. Uza sva tehnička sredstva, zbog množine materijala, nemoguće je pratiti sva istraživanja i publikacije s ovog područja. Treća razina susreta s fenomenom je svakako premišljanje određenih pastoralnih oblika, metoda, poduzimanje određenih koraka. I prva i druga razina su u funkciji treće, jednog konkretnog i prikladnog pastoralnog odgovora.


4.1. Novi religiozni pokreti - sekte u novijim dokumentima Crkvenog učiteljstva

Iz želje da se uoče znakovi vremena, da se odgonetne što danas Duh govori Crkvi, provedeno je 1983. godine istraživanje i savjetovanje u mjesnim Crkvama, koordinirano iz središnjih vatikanskih ureda. Kao rezultat odgovo-a na questionarij (odgovorilo je 75 biskupskih konferencija!), nastao je dokument Pojava sekti ili novih religioznih pokreta, iza kojeg stoje četiri vatikanska dikasterija. Ubrzo je preveden na mnoge svjetske jezike i poslužio je kao podloga, polazišna točka i poticaj stručnjacima za daljnje istraživanje i produbljivanje fenomena. Prihvaćen je s odobravanjem i ohrabrenjem i izvan Katoličke crkve, poglavito u ekumenskim kružocima.
Samo nekoliko godina kasnije novi religiozni pokreti - sekte, ponovno su bili u samom žarištu razmišljanja na najvišoj crkvenoj razini, na izvanrednom kardinalskom konzistoriju u travnju 1991. godine. Ocjenjujući nove religiozne pokrete pod teološkim i pastoralnim vidom kao pravi izazov Crkvi, kardinali jednodušno drže da se Crkva mora s njima suočiti s puno evanđeoske ljubavi, ali isto tako i apostolske hrabrosti.²⁵
Prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda kardinal Josef Tomko istaknuo je, s teološke točke gledišta, opasnosti doktrinalnih smutnji i zabuna koje sa svojim djelovanjem unose novi religiozni pokreti. Poglavito je upozorio na opasnost teološkog relativizma s gnostičkom pozadinom, koji sve religije svodi na istu razinu. I prema tome, sve religije bi bile jednako valjane za spasenje.²⁶ Kao odgovor na ovakove stavove, poglavito raširene u nekim misijskim zemljama, kardinal ističe važnost pravilnog pristupa evangelizaciji i uopće misijskoj djelatnosti, o čemu na osobit način govori Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Missio.²⁷
U svom izvješću kardinalima predsjednik Papinskog vijeća za međureli-gijski dijalog, kardinal Francis Arinze, ističe važnost pravilne pastoralne akcije pred izazovom novih religioznih pokreta. "U mnogim slučajevima", kaže kardinal, "pomanjkanje adekvatnih informacija može voditi ili nikakvoj pastoralnoj akciji ili pretjeranoj reakciji."²⁸ Upravo stoga on je predložio svim članovima konzistorija shemu - nacrt za temeljito prosuđivanje fenomena i putove konkretnog djelovanja. Shema kardinala Arinzea je vrlo prikladna kao polazišna točka za svako ozbiljno proučavanje sekti, za pastoralno sučeljavanje s njima. Najprije valja odrediti status questionis, o čemu se raspravlja, odrediti terminologiju što je to sekta, odnosno novi religiozni pokret, predlaže kardinal. Za njega je prikladni ji izraz novi religiozni pokreti jer je više neutralaniji nego li izraz sekte, koji je u samom nazivu pomalo preziran, odbacujući, unaprijed uključuje određeni sud, stav.²⁹ Potom valja napraviti tipologiju novih religioznih pokreta, što Arinze i čini, ne bez velikih poteškoća.³⁰ Zatim slijedi proučavanje uzroka i razloga njihova brzog širenja, a onda pristup i analiza problema koje oni sa sobom donose. Arinze također tvrdi da su novi religiozni pokreti odraz duhovnih potreba pojedinca koje Crkva ili druge religijske institucije nisu uočili ili nisu znali kako na njih adekvatno odgovoriti.³¹ Sekte pokušavaju ispuniti određenu duhovnu prazninu kod današnjeg čovjeka. Govoreći o uzrocima nastanka i širenja sekti, kardinal također upozorava i na prisutnost i djelovanje đavla koji sije kukolj dok ljudi spavaju.³² Suvremeno društvo ne reagira toliko na nauk sekti koliko li na njihov način ponašanja i odnosa u društvu i prema društvu.³³ Kardinal potom predlaže opće³⁴ i na kraju, posebne pastoralne smjernice kao odgovor Crkve u konkretnim okolnostima.³⁵
Problematika novih religioznih pokreta prisutna je i u nekim novijim crkvenim dokumentima, važećima za opću Crkvu. Direktorij za službu i život prezbitera, što ga je izdala Kongregacija za kler s nakanom da ocrta lik i dade smjernice za formaciju prezbitera za novu evangelizaciju, u poglavlju o svećeničkoj duhovnosti želi svratiti pozornost prezbiterima na prisutnost  i djelovanje sekti kao osobit izazov pastoralne službe danas.³⁶ Slično čini i Kongregacija za evangelizaciju naroda u svom Vodiču za katehiste iz 1993. godine.³⁷ Katehistima je osobito preporučeno upoznavanje sekti i njihove nauke, poglavito onih točaka u kojima su neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Ekumenski direktorij Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, u poglavlju o sektama i novim religioznim pokretima, potiče sve članove Crkve na duh iskrenog ekumenizma. Pritom valja voditi računa da se da ekumenski odnosi temelje na načelima postavljenim u Ekumenskom direktoriju i to sa onim zajednicama s kojima Katolička crkva već ima ekumenske odnose. Iz samog konteksta je očito da Vijeće za dijalog želi sačuvati članove Crkve od lažnog ekumenizma i opasnosti koje dolaze sa strane sekti.³⁸ Dokument o međureligijskom dijalogu Dijalog i navještaj, izišao povodom 25-e obljetnice Nostra aetate, želi međureligijski dijalog sa svim religijama i njihovim sljedbenicima. Potpisali su ga dvojica kardinala: predsjednik Papinskog vijeća za međureligijski dijalog Francis Arinze i prefekt i-Kongregacije za evangelizaciju naroda Josef Tomko. Ovaj dokument se ne odnosi na nove religiozne pokrete "zbog različitosti situacija koje ovi pokreti predstavljaju i nužnosti razlikovanja ljudskih i religijskih vrijednosti koje sadržavaju".³⁹ Instrumentum laboris - prednacrt za Afričku biskupsku sinodu, predlaže konkretne smjernice za pastoral kao protutežu sektama. Potiče sve odgovorne za pastoral na sustavnu analizu inkulturacije kršćanstva u Africi.⁴⁰ Postsinodalna apostolska pobudnica Ivana Pavla II. Vita consecrata ističe radikalizam i dosljednost evanđeoskog života Bogu posvećenih osoba kao izvrstan odgovor svima onima koji svoju duhovnu žeđ pokušavaju utažiti u različitim sektama.⁴¹
Ivan Pavao II. u svojim govorima, poglavito na pastoralnim pohodima ili u posjetima biskupa "ad limina", često govori o novim religioznim pokretima - sektama, što bi po množini izrečenih tekstova mogla biti zasebna studija.⁴² Neki katolički episkopati ili biskupi nekih biskupija progovorili su u različitim dokumentima ili u zasebnim pastirskim pismima - poslanicama o novim religioznim pokretima.⁴³


5. Što bismo mogli očekivati od države?

Porast zanimanja za nove religiozne pokrete ne može ne zanimati svaku državu. Radi pravilne orijentacije, pastoralnih mjera i nastojanja, Katolička crkva je jako zainteresirana znati kako se prema novim religioznim pokretima odnosi država. Državna vlast, koja mora biti u službi vremenitog, općeg dobra društva, sastavljenog od pojedinaca, osoba, ne može ostati ravnodušna ako njezini građani krše određene propise ili se kompletno suprotstavljaju etičkim normama jednog društva. Neki od novih religioznih pokreta izrazito i izričito, u "me savjesti", odbacuju određene državne propise ili ustaljene navike jednog društva, sredine. Tako npr. neki odbiaju svaki oblik vojne službe, neki samo nošenje oružja, transplataciju organa, transfuziju krvi, konzumiranje mesa... Država ne može ostati ravnodušna ni na ekstremni fundamentalizam i zatvorenost kod nekih sekti, što može odvesti u katastrofu poput slučajeva "Jonestown", "Waco", slučaj "Hrama sunca" itd.⁴⁴ Maksimalno poštujući ljudsku savjest - slobodu izbora, država mora voditi računa o svjetonazorskoj pripadnosti svojih građana. Ne bi joj smjelo biti svejedno da li kod njezinih stanovnika vlada stabilan obiteljski moral s nepromjenjivim etičkim i moralnim načelima ili se, naprotiv, širi etički i religijski relativizam.⁴⁵ Posebno bi morala biti zabrinuta da li joj mladež provodi slobodno vrijeme u osamljenim prostorima na spiritističkim seansama, da li sudjeluje u okultnim obredima koji razaraju osobu ili im je možda slobodno vrijeme ispunjeno zdravim športskim i kulturnim aktivnostima i druženjem koje obogaćuje, izgrađuje. Razborito državno vodstvo će voditi računa s kojim idejama građani hrane svoje duhovne potrebe: da li možda s onima koje oplemenjuju postojeću kulturu, promiču civilizaciju života, kulturu integralnog rasta čovjeka, ili možda građani udišu "zrak", upijaju ideje koje promiču antikulturu, koja ruši sve postojeće a ne daje nikakovu novu kvalitetu. Nažalost, mnogi religiozni pokreti u svojoj biti su nosioci antikulture. Rekli bismo: kulture smrti, a ne kulture života. Sve ovo nužno se odražava na društvo.
Dobro su poznati i mnogi slučajevi iskorištavanja maloljetnika, promicanja sakralne prostitucije, širenja droge, financijskih skandala povezani uz djelatnost pojedinih sekti. U pojedinim zemljama postaje sve veći problem razrušena osobnost - psihička ravnoteža čovjeka uslijed različitih vježbi, takozvanih meditacija, sustavnog "ispiranja" mozga. Ova velika opasnost navlastito vreba iz New agea, iz spiritističkih sekti. Sve to upućuje na to da država, kao zakoniti čuvar reda i općeg dobra građana, ima pravo i dužnost stanovitog nadzora nad djelatnošću novih religioznih pokreta. Nažalost, nije rijedak slučaj upravo suprotnoga. Pojedine države iskorištavaju djela-nost sekti za promicanje svojih političkih i ekonomskih interesa na štetu mnogih pojedinaca, pa i naroda.⁴⁶
Zacijelo nije lagano odrediti do koje mjere država smije polagati pravo na stanovitu svjetonazorsku kontrolu i kada treba u pojedinim slučajevima zakonski intervenirati.⁴⁷ Vjerojatno je i to jedan od razloga da nijedna država do danas nije uvela represivno zakonodavstvo kojim bi se poduzimale administrativne mjere protiv pojedinaca samo zato jer su članovi ove ili one sekte. Države radije uspostavljaju određena povjerenstva za proučavanje fenomena, prikupljanje podataka za potrebe određenih državnih službi, podnošenje izvještaja, posredovanje itd. Čini se da bi u sadašnjem trenutku brzog i nekontroliranog širenja novih religioznih pokreta - sekti to mogao i trebao biti nužan korak hrvatske države. Uspostaviti povjerenstvo za proučavanje novih religioznih pokreta - sekti u Hrvatskoj, poput već postojećih ustanova u zemljama zapadne Europe. Jako je važno npr. da, u procesu pretvorbe u našoj državi, pojedine sekte iz inozemstva, fmancijski vrlo snažne, pod nekim skrivenim humanim nazivom, ne postanu gospodari - vlasnici kapitala i velikih dobara u Hrvatskoj. To je poglavito važno za masmedije i za kulturne institucije. Prema pisanju Hans-Waltera Jungena, "moskovski privredni debili" odrekli su se velikog programa provođenja svjetske revolucije i međunarodni program Radio Moskve prodali 1994. Godine "Univerzalnom životu" - sekti koju je utemeljila Gabriele Wittek.⁴⁸ Djelatnost ove sekte, koja u jeku najžešće srbijanske agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu propagira u svojim izdanjima na njemačkom jeziku Dedijerovu knjigu Vatikan i Jasenovac i vrlo neobjektivno, propagandistički nastupa protiv hrvatske države i političke stvarnosti u njoj, sve je prisutnija u Hrvatskoj.⁴⁹ A da i ne govorimo o pisanju protiv Vatikana, sadašnjeg pape, njegovih prethodnika i uopće Katoličke crkve.⁵⁰ Mnoge sekte nastoje iskoristiti upravo sadašnji trenutak naše društvene zbilje za zauzimanje što boljih pozicija.
Koliko god se državna povjerenstva za proučavanje pojave i djelovanja novih religioznih pokreta nalazila u trajnoj napasti i opasnosti zloporabe vlasti, prevelikog kontroliranja religije, ugrožavanja slobode savjesti - religije (što je štetno i nedopustivo!), ipak čini se da su ovakove institucije zahtjev sadašnjega trenutka. To povjerenstvo bi moglo biti u sklopu kojega od ministarstava i moralo bi bdjeti nad širenjem i djelovanjem sekti. Njegov zadatak bi bio nepristrano obavještavanje javnosti o sektama, poglavito prosvjetno-kulturnih institucija, socijalnih službi, različitih udruženja. U obavještavanju javnosti ne bi se smjelo propustiti religioznu dimenziju što je bitna sastavnica gotovo svih novih religioznih pokreta. U određenim okolnostima država bi se morala izjasniti, uzimajući u zaštitu svoje građane kad je ugrožena njihova sloboda, sigurnost, psihički integritet osobe, kad se religijske vrijednosti pokušavaju instrumentalizirati isključivo za ekonomske probitke pojedinaca i sl. Sve više je službenih dokumenata, izvještaja i sl. u raznim zemljama od različitih državnih institucija koje upozoravaju, izričito i konkretno, poimenice, na opasnosti koje vrebaju od pojedinih se-ti.⁵¹ To povjerenstvo nipošto ne bi smjelo imati represivni karakter, nego prvenstveno i nadasve posrednički, smirujući u konfliktnim situacijama. Moralo bi svratiti pozornost i pomoći osobama ili cijelim obiteljima koje su napustile pojedinu sektu i teže se uključuju u normalne društvene tokove. Jedna posrednička uloga ovakovog povjerenstva sa svojim instrumentima (uredima - centrima, stalnim telefonom, gdje se poštuje željena anonimnost itd.), bit će vjerodostojna ukoliko je dobronamjerna, nepristrana, objektivna, kompetentna u poznavanju materije. S jednom ovakovom insti-tucijom mogle bi se izbjeći ekstremne i neželjene posljedice poput Jonestowna, Wacoa, Hrama sunca,⁵² trovanja u tokijskom metrou, slučajeva nasilnog deprogramiranja osobe itd.