U ovom našem vremenu u kojemu Crkvu potresaju krize i progoni (kako od strane pogana tako i od same crkvene hijerarhije) nije zgoreg prenijeti rad autora iz jednog ranijeg vremena kojega su potresali donekle slični progoni. Autor ovog teksta fr. Prosper Guéranger (1805.-1875.) je 1833. god. u francuskom Solesmesu pokrenuo obnovu benediktinskog reda u tamošnjem ruševnom samostanu – kojega je Francuska revolucija uništila kao i sve druge u Francuskoj. S tim je samostanom 1837. godine papinskim službenim odobrenjem započela obnova benediktinskog reda u Francuskoj; Guéranger je opatom Benediktinske opatije Solesmes bio od te godine, pa do svoje smrti; ostvario je veliki doprinos u obnovi katoličanstva u Francuskoj toga vremena. Na stranicama svojeg monumentalnog djela „Liturgijska godina”[1] prizivlje nam Guéranger pred oči riječi i uzor crkvenog naučitelja sv. Ivana Zlatoustog (349.-407.) – koji je umro u progonstvu u koje ga je Car poslao na navaljivanje znatnog broja svoje braće biskupa, ogrezlih u zabludama i neprijateljstvu prema tom najvećem teologu svojega vremena i patrijarhu Konstantinopola. Sv. Ivan Zlatousti je, doista, primjer kako ostati uz Boga, usprkos svim protivštinama i nepravdama.
Uredništvo
Prije nego što je naš Emanuel došao na ovu našu zemlju, ljudi su bili kao ovce bez pastira; stado se raspršilo, a ljudska rasa je žurila u propast. Isus bi, dakle, bio ne samo Janje koje je trebalo biti zaklano za naše grijehe; on je sebe, štoviše, učinio pastirom, kako bi nas sve mogao vratiti u božansko stado. Ali, budući da nas je imao napustiti kad je uzašao na nebo, pobrinuo se za potrebe svojih ovaca, dajući nam niz pastira, koji bi trebali, u Njegovo ime, hraniti stado, sve do kraja svijeta. Dakle, pouka, koja je svjetlo života, ono što Kristovo stado treba iznad svega; i stoga je naš Emanuel zahtijevao da pastiri Njegove Crkve također budu doktori svete znanosti. Pastir duguje dvije stvari svom narodu; naime Riječ Božju i sakramente. On je pod obvezom dijeliti, osobno i neprekidno, ovu dvostruku hranu svome stadu, i položiti sam svoj život, ako je potrebno, u ispunjenju dužnosti, na kojoj počiva cjelokupno djelo spasenja svijeta.
Ali, budući da učenik nije iznad svog Učitelja, pastiri i liječnici kršćanskog naroda, ako su vjerni u izvršavanju svojih dužnosti, sigurno će biti omraženi od strane Božjih neprijatelja; jer oni ne mogu širiti Kraljevstvo Kristovo, a da u isto vrijeme ne preuzmu vlast Sotone. Stoga je povijest Crkve ispunjena progonima koje su podnijeli njezini pastiri i naučitelji, koji su nastavili službu revnosti i ljubavi koju je Krist započeo na zemlji. Ova su natjecanja bila trostruka i donijela su tri divljenja vrijedne pobjede.
Pastiri i učitelji Crkve morali su se boriti s poganstvom, koje im je se, mučeći i usmrćujući ih, nastojalo suprotstaviti propovijedanju Kristova zakona. Upravo je ova vrsta progona dala Crkvi takve svece kao što su oni koje slavimo tijekom ovog božićnog vremena – Polikarp, Ignacije, Fabijan, Marcel, Higin i Telesfor.
Kada je doba progona završilo, pastiri i učitelji kršćanskog naroda morali su se sukobiti s neprijateljima druge vrste. Kraljevi i prinčevi postali su djeca Crkve, a zatim su je nastojali učiniti svojim robom. Zamišljali su da bi služilo njihovim političkim interesima da se upliću u slobodu Riječi Božje, koja je, poput sunčeve svjetlosti, trebala biti nošena, bez zapreka, cijelom zemljom. Oni su uzurpirali svećeničku moć, kao što su to činili poganski carevi, i usuđivali se postaviti granice upravljanju tim izvorima života, koji postaju korumpirani čim ih dotakne svjetovna ruka. Ova uzurpacija dovela je do neprestane borbe između svjetovnih i duhovnih moći i proizvela drugu klasu mučenika. Bog je proslavio svoju Crkvu tijekom ovog dugog razdoblja borbe i dao joj, s vremena na vrijeme, nekog hrabrog branitelja crkvene slobode. Susreli smo dvojicu od ovih prvaka Riječi i svete službe, tijekom našeg Božića – Thomasa iz Canterburyja i Hilarija iz Poitiersa.
Ali postoji treća vrsta bitke u kojoj su se pastiri i učitelji stada Kristova morali boriti – to je bitka sa svijetom i njegovim porocima. Počelo je s početkom kršćanstva, a nastavit će se do Sudnjeg dana. Njihova je hrabrost u ovoj bitci učinila da toliki sveci prelati budu omraženi zbog imena Isusa Krista. Ni njihovo milosrđe, ni njihovo služenje čovječanstvu, ni njihova poniznost, ni njihova blagost, nisu ih zaštitili od nezahvalnosti, slezene, klevete i progona. I, što je bio njihov prekršaj? Bili su vjerni svojoj dužnosti propovijedanja doktrina svog božanskog Učitelja, poticanja na vrline i prekoravanja ljudskih grijeha. Ljubazni Franjo Saleški bio je jednako mrzak, pa čak i omražen od loših ljudi, kao i sam Ivan Zlatousti, čiji trijumf danas raduje Crkvu, i koji stoji blizu Jaslica svoga Gospodina, kao jedan od najslavnijih mučenika pastoralne dužnosti koju je hrabro vršio.
Gorljiv u službi svoga Spasitelja, čak i u obdržavanju božanskih savjeta (jer je prigrlio monaški život), ovaj zlatousti propovjednik nije koristio svoj divni dar rječitosti samo da potakne ljude na obdržavanje kreposti naučavane u Evanđelju i ukoravanja svakog poroka. Sotona se nastojao osvetiti našem svecu, podižući mu mnoge neprijatelje. Među njima je bila jedna carica čije je taštine i grijehe prekorio; ljudi na vlasti, čiju je zloću dobro primjećivao; žene od utjecaja, koje bi željele da on propovijeda moral više u skladu s njihovom vlastitom izopačenošću; Aleksandrijski biskup i neki dvorski prelati, koji su bili ljubomorni na njegove vrline, a još više na njegov ugled. Neizmjerno je voljen od svog naroda – ali ni to ni njegove velike vrline ne štite ga od progona. On čija je rječitost zadivila narod Antiohije i zadobio oduševljeno divljenje građana Konstantinopolja, svrgnut je na saboru sazvanom za tu svrhu, naređeno je da se njegovo ime izbriše s diptiha Oltara, unatoč energičnom prosvjed rimskog pape; i, naposljetku, osuđen je na progonstvo te je umro na putu, iscrpljen teškoćama i umorom kroz koje je morao proći.
Ali, ovaj pastir, ovaj učitelj, nije pobijeđen. Rekao je, usred svih svojih progona, „Jao meni ako ne propovijedam Evanđelje!” (1 Kor 9,16). Poslužio se i onim drugim riječima velikoga apostola: Riječ Božja nije vezana (2 Tim 2,9). Crkva je u njemu pobijedila; bila je više proslavljena i više utješena nepokolebljivom hrabrošću Zlatoustog, koji je bio odveden u zarobljeništvo jer je propovijedao Kristovo evanđelje, nego uspjehom postignutim njegovom rječitošću, rječitošću za kojom je, kako se čulo Libanije žudio imati za svoje poganske govornike. Poslušajmo uzbudljive Zlatoustove riječi koje je uputio vjernicima neposredno prije svog posljednjeg progonstva. Već su ga jednom poslali u progonstvo; ali strahovit potres koji se dogodio neposredno nakon njegova odlaska, a koji se smatrao poslanim od samog neba da kazni počinitelje tako vapijuće nepravde – sama carica otišla je, sa suzama u očima, zamoliti cara da ga opozove. Sukladno tome, dopušten mu je povratak. Ubrzo nakon toga traže se novi povodi, a Ivan ponovno biva osuđen na progonstvo. Prima tu vijest sa svom smirenošću sveca, koji zna da je cijela Crkva na njegovoj strani. Proučimo ovaj slavni uzor biskupa odgojenog u školi našeg Isusa, koji je, kako ga apostol naziva, pastir i biskup naših duša? (1 Pt 2,25).
„Mnogi su valovi i prijeteće su oluje, što me okružuju; ali ja ih se ne bojim; jer ja stojim na Stijeni. Neka buči more; ne može oprati Stijenu: Neka valovi rastu koliko hoće; ne mogu potopiti barku Gospodina našega Isusa Krista. I reci mi, čega želiš da se bojim? Smrti? Za mene je živjeti Krist; a umrijeti je dobitak (Fil 1,21). Izgnanstvo? Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj (Ps 23,1). Zapljena moje imovine? Ništa nismo donijeli na ovaj svijet; i, svakako, ne možemo ništa odnijeti sa sobom (1 Tim 6,7). Ne — zla ovoga svijeta su vrijedna prezira, a njegova dobra zaslužuju samo da budu ismijana. Ne bojim se siromaštva, ne želim bogatstvo; Ne bojim se umrijeti, niti želim živjeti, osim za vašu korist. Samo vaše zanimanje me potiče da govorim o ovim stvarima i da vas, ljubavlju koju prema meni osjećate, zamolim da se ohrabrite.
Jer, nitko nas ne može rastaviti; nikakva ljudska sila ne može rastaviti ono što je Bog ujedinio. Rečeno je o mužu i ženi: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionut će uz svoju ženu; i bit će dvoje u jednom tijelu (Post 2,24). Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (Mt 19,6). Ne možeš, o čovječe, razriješiti bračnu vezu – kako se nadaš da ćeš Crkvu Božju razdvojiti? Ona je ta koju napadaš, jer ne možeš doprijeti do onoga koga bi volio udariti. Ti me činiš još slavnijim, a ti samo trošiš svoju snagu u ratu protiv mene, jer ti je teško ‘ritati se protiv oštrice mača (Dj 9,5). Ne možeš mu otupjeti vrh, nego učiniš da ti vlastito stopalo krvari, baš kao što valovi, kad udare o stijenu, padaju natrag kao prazna pjena.
Vjeruj mi, o čovječe, nema moći kao moć Crkve. Prestani s bojem, da ne izgubiš snagu; ne ratuj protiv neba. Kad se s čovjekom boriš, možeš pobijediti ili izgubiti; ali kada je tvoja borba protiv Crkve, nemoguće ti je pobijediti, jer Bog je iznad svakog po snazi. Izazivamo li Gospodina na ljubomoru? Jesmo li jači od njega? (1 Kor 10,22). Bog je utemeljio, Bog je dao čvrstinu: tko će biti tako hrabar da to pokuša srušiti? Zar ne poznaješ Njegovu moć? On pogleda na zemlju i učini da ona zadrhti (Ps 103,32). On izda svoju naredbu, i ono što je drhtalo opet postaje čvrsto. Ako je učvrstio Grad nakon što ga je uzdrmao potres, koliko više ne bi mogao učvrstiti Crkvu? Crkva je jača od samog neba: Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći (Mt 24,35). Koje riječi? Ti si Petar Stijena; i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati (Mt 26,18).
Ako ne vjeruješ Njegovoj riječi, vjeruj činjenicama. Koliko je tirana nastojalo slomiti Crkvu? Imali su svoje rešetke, i užarene peći, i divlje zvijeri, i mačeve – i sve je propalo. Gdje su sada ti neprijatelji? Pokopani i zaboravljeni. A Crkva? Sjajnija od sunca. Sve što su imali sada je prošlost; ali njezino je bogatstvo besmrtno. Ako su kršćani pobijedili, kad ih je bilo malo; možeš li se nadati da ćeš ih pobijediti, sada kada je cijela zemlja ispunjena svetom religijom? Nebo i zemlja će proći, ali njegove riječi neće proći. Nemojte se tome čuditi; jer Crkva je Bogu draža od samih nebesa. On nije uzeo tijelo s neba, nego iz svoje Crkve na zemlji; a nebo je za Crkvu, a ne Crkva za nebo.
Nemojte se uznemiravati zbog onoga što se dogodilo. Molim te za ovu uslugu – budi čvrst u svojoj vjeri. Niste li primijetili da je Petar, kad je hodao po vodi i počeo se bojati, bio u opasnosti da potone, ne zato što je more bilo uzburkano, već zato što je njegova vjera bila slaba? Je li me ljudska spletka uzdigla do tog dostojanstva? Je li me čovjek doveo do toga, ili me čovjek sada može smijeniti? Ne govorim ovo iz oholosti ili hvalisanja; Bože sačuvaj! Kažem to iz želje da smirim vašu nevolju.
Čim je đavao vidio da se vaš grad smirio, smišljao je kako bi uznemirio Crkvu. Ti zli i najbezbožniji duše! Nisi mogao srušiti zidove grada; i misliš li da možeš učiniti da Crkva padne? Sastoji li se Crkva od zidova? Crkva se sastoji od mnoštva vjernika. Pogledaj njezine stupove i vidi kako su čvrsti, pričvršćeni ne željezom, nego vjerom. Ne samo da je veliko mnoštvo žešće od vatre, nego bi te čak i jedan kršćanin pobijedio. Zar si zaboravio rane koje si zadobio od Mučenika? Često je borac bila nježna djevojka; nježna poput cvijeta, a ipak čvršća od stijene. Osakatio si njezino tijelo, ali njezina je vjera bila dokaz protiv svih tvojih mučenja. Krv joj je pala kad je priroda osjetila rane, ali njezina vjera nije pala; tijelo joj je bilo rastrgano, ali njezina muška duša nije uzdrhtala; ono što je bilo materijalno bilo je pokvareno, ono što je bilo duhovno ostalo je netaknuto. Nisi mogao pobijediti jednu ženu; a ti se ipak nadaš da ćeš pobijediti cijeli narod? Nisi li čuo ove riječi Gospodnje: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima? (Mt 18,20). I misliš li da on neće biti usred brojnog naroda, ujedinjenog vezama milosrđa?
Imam Njegovo obećanje i u to se uzdam, a ne u vlastitu snagu. Imam Njegovo pisano obećanje. To je moj štap, i moje jamstvo, i moja mirna luka. Što mi smeta ako se cijeli svijet uznemiri – nemam li Njegovu zapisanu riječ? Nemam li njegova pisma? Tu je moj bedem i tu je moja obrana. Koje riječi? S vama sam u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28,20). Krist je sa mnom – koga da se bojim? Makar se protiv mene digli olujni valovi, makar se more otvorilo da me proguta, makar se nada mnom rasplamsao gnjev kraljeva – neću se na to više obazirati, nego kao da su paukove mreže. Da me ljubav moja prema tebi nije držala, ja bih već danas započeo svoje izgnanstvo, jer ovo je moja stalna molitva: O Gospodine! Budi volja tvoja (Mt 6,10). Vršit ću volju tvoju; ne ono što ovaj ili onaj hoće, nego ono što Ti želiš. To je moja snažna utvrda, to je moja čvrsta stijena, to je moj pouzdan štap. Ako Bog da da idem, ići ću. Ako želi da ostanem ovdje, zahvalit ću mu. Da, kamo god on želi da idem, ja ću blagosloviti Njegovo sveto ime” (Zlatousti – Homilija prije progonstva).
Kakva poniznost i hrabrost u ovom svetom Kristovom službeniku! Kakva li utjeha za Crkvu kad joj Bog šalje ovakve ljude! Istočnoj Crkvi dao je četiri: Atanazija, Grgura Nazijanskog, Bazilija i Zlatoustog. Unatoč golemim opasnostima kojima je vjera bila izložena u doba u kojem su živjeli, ova četiri sveta naučitelja su je svojom svetošću, učenošću i hrabrošću održavala u narodu. Atanazije i Grgur ukazuju nam se u onom razdoblju crkvene godine, kada je Crkva obasjana svojom uskrsnom radošću i slavi uskrsnuće svoga božanskog Zaručnika. Blagdan Vasilija veseli nas u vrijeme Duhova, kada je Crkva ispunjena darovima Duha Svetoga. Zlatousti dolazi na Božić i pridodaje radosti dragog Betlehemskog otajstva. Mi, omiljena djeca Latinske Crkve, koja je jedina sačuvala prvobitnu vjeru, jer Petar je s njom – odajmo naše štovanje ovoj četvorici vjernih čuvara Tradicije: iskažimo našu odanost Zlatoustom, Naučitelju sveopće Crkve, pobjedniku svijeta, neustrašivom pastiru, nasljedniku mučenika, propovjedniku po izvrsnosti, štovatelju svetoga Pavla i gorljivom nasljedovatelju Gospodina našega Isusa Krista.
Rimska crkva, u Poukama današnjeg Časoslova, tako govori hvalu našemu svecu.
Ivan, prozvan Zlatousti zbog svoje zlatne rječitosti, rođen je u Antiohiji. Prošavši kroz studij prava i svjetovnih znanosti, posvetio se, s izvanrednom primjenom i uspjehom, proučavanju Svetoga pisma. Pošto je primljen u sveti red i posvećen svećenikom Crkve u Antiohiji, imenovan je carigradskim biskupom, nakon Nektarijeve smrti, po izričitoj želji cara Arkadija. Tek što je preuzeo pastoralnu dužnost, počeo je prozivati razuzdan život bogataša. Ovo njegovo hrabro propovijedanje pribavilo mu je mnogo neprijatelja. Isto tako je jako uvrijedio caricu Eudoksiju, jer ju je prekorio što je sebi prisvojila novac udovice po imenu Kalitropa i što je uzela u posjed neko zemljište koje je bilo vlasništvo druge udovice.
Stoga se na Eudoksijin poticaj sastalo nekoliko biskupa u Kalcedonu. Zlatousti je pozvan da se pojavi, što je on odbio učiniti, jer to nije bio sabor ni zakonito ni javno sazvan. Nakon toga je poslan u progonstvo. Nije ga dugo bilo, a narod se pobunio zbog Svečevog progonstva, a on je bio pozvan, na neizmjernu radost cijeloga grada. No, nastavak prozivke protiv njega, koji se je borio protiv skandala koji su postojali i njegove zabrane igara koje su se održavale pred srebrnim kipom Eudoksije, koji je bio postavljen u prostoru nasuprot Svete Sofije, neki su biskupi, neprijatelji Sveca, i dalje poticali kao motiv za drugo progonstvo. Udovice i siromasi grada oplakivali su njegov odlazak kao oca. Nevjerojatno je koliko je Zlatousti morao pretrpjeti u ovom progonstvu i koliko ih je obratio na kršćansku vjeru.
Upravo u vrijeme kada je papa Inocent I., na koncilu održanom u Rimu, izdao dekret kojim je naredio da se Zlatousti pusti na slobodu – prema njemu su vojnici koji su ga vodili u progonstvo postupali nečuveno grubo i okrutno. Prolazeći kroz Armeniju, sveti mučenik Bazilije, u čijoj je Crkvi održao molitvu, ovako mu je noću govorio: „Brate Ivane! sutra ćemo se ujediniti zajedno.”
Potom je Zlatousti sljedećeg jutra primio sakrament euharistije i, označivši se znakom križa, ispustio dušu svome Bogu, osamnaestog listopada (14. rujna) kalende (407. godine). Nakon Svečeve smrti u Carigradu se dogodila strašna tuča, a četiri dana nakon toga carica je umrla. Teodozije, sin Arkadijev, dao je da se Svečevo tijelo prenese u Carigrad, uz svu dužnu čast, gdje je, usred velikog mnoštva naroda, pokopano šestog kalende u veljači (27. siječnja). Arkadije, pobožno štovajući svečeve relikvije, zauze se za svoje roditelje da im se oprosti. Tijelo je kasnije preneseno u Rim i postavljeno u Vatikansku baziliku. Svi se ljudi slažu u divljenju pomazanju i rječitosti njegovih propovijedi, koje su vrlo brojne, kao i svih ostalih njegovih spisa. Također je vrijedan divljenja u svom tumačenju Svetoga pisma, koje tumači u njegovu pravom smislu. Oduvijek se smatralo da mu je u njegovim spisima i propovijedima pomagao sveti Pavao apostol, prema kojemu je gajio izuzetnu pobožnost.
Grčka Crkva, u svojoj Meneji, časti uspomenu na svog velikog Naučitelja s entuzijazmom koji je čak i njezina liturgija rijetko nadmašila. Izdvajamo sljedeće strofe.
DIE XIII NOVEMBRIS
Zapjevajmo slatkim hvalospjevima Zlatoustom, zlatnoj trubi, orguljama božanskog zvuka, neiscrpnom moru doktrine, stupu Crkve, nebeskom umu, ponoru mudrosti, pozlaćenoj vazi, koja izlijeva medene potoke dogmi, koje osvježavaju svijet.
Dostojno častimo Ivana Zlatoustog, zvijezdu nezalaznu, koja obasjava zrakama nauka sve narode pod suncem; propovjednika pokore, zlatnu spužvu koja oduzima ljepljivi znoj tužnog očaja i osvježavajućom rosom oživljava grijehom iscrpljeno srce.
Neka Zlatousti bude veličan u našim pjesmama: on je anđeo zemlje i čovjek neba, slatka i lijepo ugođena harfa, riznica vrlina, nepomična stijena, uzor vjernih, nasljedovatelj mučenika, pratilac svetih anđela, suradnik apostola.
Milost je izlivena na tvoje usne, Sveti Oče, Ivane Zlatousti! Jer te je Gospodin pomazao za svećenika svoga naroda da napasaš stado u svetosti i pravdi. Stoga si, naoružan mačem snage, prekinuo brbljanje krivovjerja: Oh! nemoj prestati, sada, moliti da svijet bude u miru, a naše duše spašene.
Crkva, obogaćena čistim zlatom tvojih riječi, Zlatousti! Kliče k tebi, na ovaj tvoj blagdan: „Hrane me tvoji zlatni pašnjaci i potoci tvojih bogatih i medenih riječi. Tvojim sam poticajima vođen od djelovanja do kontemplacije i sjedinjen sam s Kristom, Zaručnikom moje duše, da mogu s njime vladati.” I mi, koji smo se okupili da slavimo uspomenu tvoju, kličemo ti: ne prestani moliti za nas, da se spasu duše naše.
Bilo je prikladno da se Kraljica gradova hvali svojim pontifeksom Ivanom, jer on je njezina kruna i zlatna truba koja čini da cijela zemlja odjekuje doktrinama spasenja i poziva sve ljude da drže zbor u slavljenju Boga. I mi mu kličemo: O Zlatousti! O Zlatousti! Moli našega Gospodina da nam podari spasenje.
Raduj se, oče siročadi, koja nepravedno trpi veliko progonstvo! O riznico siromaha – hrano gladnih – obraćeniče grešnika – najvještiji liječniče duša – vrli učitelju uzvišene teologije – tumaču Pisma – živi zakone Duha Svetoga – teorijo i prakso nebeske mudrosti! – Oh! Moli za nas Gospodara našega da nam ukaže veliku milost svoju.
Ti si sjajno sunce, prosvjetljuješ zemlju svojim riječima – sjajna zvijezda – sjajna svjetiljka – svjetionik, svojim milosrđem kojim zoveš u mirnu luku spasenja one koji su izgubljeni na zimskom olujnom moru ovoga svijeta – Zlatousti, zagovorniče duša naših!
O Sveti Oče! Najviše si nepravedno patio u vršenju svoje pastirske službe i bio si napojen gorkom nevoljom i progonstvom, u kojem si primio blaženu smrt, jer si, kao hrabar vojnik, svladao lukavog neprijatelja. Stoga Zlatousti! Veleposlaniče naših molitava! Ti si od Krista primio vijenac pobjede.
Kakva ti je kruna, Zlatousti! Oh! Kako je slavno ime tvoje u Crkvi na nebu i na zemlji! Ti si propovijedao evanđelje u istini, ti si hrabro vodio bitku svog Gospodina, ti si patio za stvar pravde i ti si dao svoj život u obrani slobode Božje riječi. Pljesak ljudi nije te učinio manje strogim u traženju Božjih prava, a dar apostolske rječitosti, kojim te je Duh Sveti obogatio, bio je tek slaba slika božanske vatre koja je gorjela u tvom srcu i koja je učinila da ljubiš Utjelovljenu Riječ, Krista Isusa našega Gospodina, više nego svoju slavu, ili sreću, ili život. Klevetali su te zli ljudi; tvoje je ime izbrisano s ploča svetoga žrtvenika; i, kao i tvoj božanski Učitelj, bio si osuđen kao zločinac i svrgnut s biskupskog prijestolja. Ali isto tako bi ljudi mogli nastojati pomračiti sunce, kao izbrisati tvoje voljeno ime iz sjećanja kršćanskog svijeta. Rimska Crkva te je branila i uvijek je poštivala tvoje divne vrline, kao što sada štuje tvoje svete relikvije, koje počivaju blizu groba kneza apostola. Ona i sva njezina djeca diljem svijeta smatraju te jednim od najvjernijih djelitelja božanske Istine.
Nadoknadi odanost koju imamo prema tebi, o Zlatousti! Gledajući nas s neba; pouči nas, obrati nas, učini nas iskrenim kršćanima. Poput svog ljubljenog učitelja svetog Pavla, ti nisi mario ni za jedno znanje osim za ono koje bi te učinilo da upoznaš Krista Isusa – ali, nisu li u Kristu Isusu skrivena sva blaga znanja i mudrosti? Nauči nas upoznati našeg dragog Spasitelja, koji je sišao k nama sa svim svojim beskrajnim savršenstvima; nauči nas upoznati Njegov duh; reci nam kako to možemo. Moli i oponašaj ga; zamoli ga da primi žrtve naše vjerne ljubavi. U jednom smo ti nalik, veliki Svetče! – mi smo prognanici; ali, jao! Tako smo često u iskušenju da volimo naše prognanstvo kao da je naš dom. Oh! Odvoji nas od ove zemlje i njezinih ispraznosti. Neka čeznemo biti sjedinjeni s tobom, (kao što si ti bio sjedinjen sa svetim mučenikom Bazilijem), kako bismo mogli biti s našim Isusom.
Vjerni dušobrižniče! Moli za naše pastire; pribavi za njih svoj duh i moli da njihova stada budu poslušna njihovim učenjima. Blagoslovi propovjednike Božje riječi, da mogu propovijedati, ne sebe, nego Isusa Krista. Zamoli našeg Gospodina da im podari onu kršćansku rječitost koja dolazi iz proučavanja Svetog pisma i iz molitve; da tako, vjerni mogu biti privučeni vrlinom šarma nezemaljskog jezika, te mognu odati slavu Bogu. Štiti Rimskog Papu, čiji je prethodnik bio tvoj jedini branitelj; – neka zauvijek bude zaštitnik biskupa Crkve, koji su progonjeni radi pravde. Moli za svoju carigradsku Crkvu, koja je zaboravila tvoju vjeru i tvoje vrline. Neka se digne iz degradacije, u kojoj je tako dugo robovala. Isus, Vječna Mudrost, neka se umilostivi tvojim molitvama i neka se sjeti svoje Crkve Svete Sofije, i očisti je od oskvrnjenja, i obnovi onaj oltar na kojem je On bio prinošen za žrtvu kroz tolike vjekove. Pokaži također svoju ljubav prema Zapadnoj Crkvi, koja te je uvijek štovala i ljubila. Ubrzaj pad krivovjerjâ koja su tako dugo opustošila velike dijelove njezine baštine; rastjeraj mračne oblake nevjerice i isprosi nam svima, po svom moćnom zagovoru, živu vjeru i gorljivo prakticiranje svake kreposti.
Fr. Prosper Guéranger
Slika: Bizantinski mozaik sv. Ivana Zlatoustog, Katedrala Aja Sofija (grčki: sveta mudrost, hagia – svet, sophia – mudrost), Wikimedia
[1] “Liturgical Year”, The 15 Volume Set (2020 Softcover Edition – 7,000+ pages in 15 volumes), Description, kod “Loreto publications”. Pristupljeno 6. veljače 2024.
